TESLIĆKI GLUMAC – MOSKOVSKOG UMIJEĆA

Mladi i talentovani Teslićanin Rade Kostić svoje umjetničko putovanje započeo je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Očarao je publiku u različitim gradovima svojom monodramom posvećenom Čarliju Čaplinu. Diplomirao je glumu ulogom Luje u predstavi „Jablan”, te nastavio sa radom igrajući u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Honorarno je sarađivao i sa Narodnim pozorištem Republike Srpske, gdje je kao student igrao ulogu Mule Jusufa u predstavi „Derviš i smrt“. Njegov umjetnički put odveo ga je do Moskve, gdje trenutno usavršava svoj talent na master studiju na Akademiji GITIS (Российский институт театрального искусства). Važno je pomenuti kako je GITIS najveći pozorišni univerzitet u Evropi i jedan od najvećih i značajnijih u svijetu.

TESLIĆKI GLUMAC - MOSKOVSKOG UMIJEĆA 2 GITIS

Kako se razvila tvoja ljubav prema glumi i šta te inspirisalo da posvetiš svoj život ovoj umjetnosti?

Sve je izgledalo kao jedna velika slučajnost, u početku nisam znao šta da upišem, ali privukla mi je pažnju Akademija umjetnosti. Kasnije sam počeo da glumim u DIS pozorištu u Banjaluci i to mi je dalo pravu sliku o pozorištu. Zadržao sam se na toj ideji da budem glumac, zato što je to prije svega jako zanimljiv i raznolik posao. Svaki put je drugačije, čak i kada radiš isto djelo u drugim uslovima i sa drugom ekipom – sve drugačije doživljavaš. Svoj posao povezujem sa putovanjem, upoznavanjem drugih ljudi, jezika, kultura i sa razmjenom kulturnog sadržaja među gradovima i državama.

Da li si naišao na podršku u našoj sredini?
Pozitivno sam iznenađen podrškom na koju sam naišao prilikom igranja predstava: „Serbus Evropeikus“ i moje monodrame o Čarliju Čaplinu u Tesliću. Naišli smo na lijep doček i sjajnu atmosferu. Vrlo pozitivno sam iznenađen i podrškom načelnika naše opštine, g. Milana Miličevića, koja mi jako mnogo znači dok sam u Moskvi – to je stipendija opštine Teslić koju primam. Na kraju, imam neke planove o saradnji kada je u pitanju kulturni život Teslića, a to će tek da bude zanimljivo.

TESLIĆKI GLUMAC - MOSKOVSKOG UMIJEĆA 3

– Zašto si izabrao Moskvu za nastavak studija i da li si uspio da se adaptiraš na novu sredinu i studijski život u Rusiji?

To su bili prije svega – privatni razlozi, moja profesorica i mentorka Elena Kostić Trepetova je iz Moskve i kroz rad sa njom bili smo dosta upućeni u rusku školu glume i sistem Stanislavskog po kom ona i radi (Sistem Konstantina Stanislavskog imao je ogroman uticaj na Holivud. Dalje je nastavio da se razvija u nekoliko glumačkih studija i mnoge savremene poznate ličnosti ga smatraju najboljim za glumački zanat). Takođe, profesorica Trepetova je znatno uticala i na razvijanje ljubavi prema ruskoj kulturi, književnosti i slikarstvu. Rusija me privukla svojim kulturološkim bogatstvom, postoji podatak da u Moskvi ima oko 300 pozorišta, a da ne pominjemo njihovu književnost, slikarstvo, itd. Oduševljen sam koliko sam toga saznao kada sam otišao u Rusiju. U početku je bilo jako teško da se adaptiram, ali je svaki put sve lakše da se vratim, pronašao sam predivne ljude i prijatelje i stekao neka nova iskustva kada je umjetnost u širem smislu u pitanju.

Pred teslićkom publikom izveo si i monodramu „Moj rat“ – i oživio lik čuvenog britanskog komičara. Kakvi su tvoji utisci, šta misliš kako je naša publika prihvatila tvoj nastup?

To mi je bilo jedno od težih izvođenja, imao sam veliku tremu. Monodrama je, zaista, težak zadatak, ali sam bio presrećan kada sam vidio da je sala poprilično popunjena. Imao sam pozitivne komentare poslije izvođenja monodrame i na kraju smo sakupili novac za humanitarnu akciju, tačnije za pomoć porodici Aleksić. Tako da je to na kraju bila jedna lijepa priča, koju ću dugo pamtiti i koja će me motivisati za dalju saradnju sa teslićkim ustanovama koje se bave kulturom.

Da li si neki svoj komad izveo i pred moskovskom publikom?
Da, igrao sam monodramu u Moskvi na srpskom jeziku tri puta, a u Rusiji ukupno četiri puta. Posebno iskustvo je bilo na festivalu koji se zove Mjesec srpske kulture u Moskvi i tu sam svoju monodramu odigrao u septembru 2023. godine. Takođe, nastupao sam i u Belgorodu u Puškinovoj biblioteci. Član sam Engleske međunarodne pozorišne trupe u Moskvi, tako da sam imao premijeru i na engleskom jeziku 6. januara 2024, a monodrama „Čarli Čaplin“ je na njihovom repertoaru sve do mjeseca jula ove godine.

TESLIĆKI GLUMAC - MOSKOVSKOG UMIJEĆA 4

Spremaš li neke nove predstave, šta možemo očekivati u narednom periodu?
U planu je da sa kolegama iz klase u kojoj svako ima svoju monodramu organizujemo „Pozorišni maraton monodrama“, kako smo mi to nazvali. Shvatili smo da smo mnogo jači zajedno, igrali smo već dva puta u Narodnom pozorištu Republike Srpske i planiramo to uraditi i u drugim gradovima. Volio bih da se u narednom periodu desi neka nova premijera u Tesliću, imam razne ideje, ali ih ne bih unaprijed otkrivao.

Dejana P.

 

/by

KULTURA OTVARA VRATA ZNANJA, A ZNANJE OTVARA VRATA SVIJETA!

Teslićanka Marijana Vasić ima 20 godina i student je Medicinskog fakulteta u Banjaluci. Gimnaziju je završila u Tesliću kao vukovac i učenik generacije. Voli da uči strane jezike i govori – engleski, italijanski, latinski, korejski, a u planu joj je da uči i francuski. U slobodno vrijeme voli da čita poeziju,  piše priče, a hobi joj je i da slaže Rubikovu kocku, koju sklapa za samo 60 sekuni. Danas naša Marijana govori za sajt ,,Kulturnog centra Teslić”, a mi smo uvjereni da će njeni odgovori biti inspiracija svim mladim ljudima koji budu čitali ovaj članak.

  • Kako si se zainteresovala za učenje stranih jezika i šta ti je najviše koristilo pri učenju? Zašto baš korejski?

,,Gledajući korejsku seriju, upoznala sam se sa njihvom kulturom. Privukla me je razlika u izgovoru pojedinih simbola, a zajedno sa tim i muzika, način ishrane i oblačenja za svečane aktivnosti. Usavršavala sam izgovor preko aplikacija na mobilnom telefonu i aktivnim čitanjem knjiga na istoimenom jeziku.”

  •       Dakle, razne aplikacije mogu uveliko pomoći za učenje? Koje aplikacije preporučuješ i kako pažnju sa nekog lošeg sadržaja, koji se plasira mladim ljudima na internetu, usmjeriti na kvalitetan sadržaj?

,,Naravno da mogu pomoći. Topla preporuka za učenje stranog jezika jest upravo apliklikacija – Duo lingo, lingodeer, learn korean! Poznavanje još jednog stranog jezika, kao što je engleski jezik, može uveliko pomoći za učenje drugih jezika. Kad se nauči novi jezik, postoji veći pristup raznim informacijama, poslovima u inostranstvu i putovanjima. Otvaraju se vrata novoj kulturi i upoznaješ pripadnike te iste kulture. Sadržaj dobrog kvaliteta usavršava pojedinca i uči ga novim stvarima. Pažnja sa sadržaja lošeg kvaliteta se može skrenuti, ukoliko se mladi upoznaju sa širokim spektrom znanja. To isto znanje se kasnije primjenjuje kroz život.”

  •  Voliš da pišeš, recituješ. Koliko ti znači književnost i umjetnost u širem smislu? Da li te kultura raznih naroda inspriše za učenje?

,,Kako su druge kulture privlačne i zanimljive, isto tako je naša kultura koja se ističe jedinstvenom književnošću. Umjetnost mi je predah od svakodnevnih obaveza i uživam u toj istoj. Razne kulture me inspirišu da se još bolje upoznam sa srži jezika i sintaksičkih konstrikcija.”

  • Evo za kraj našeg razgovora – koji savjet bi dala našim mladim ljudima?

,,Znanje i učenje neka budu zvijezde vodilje. To će ih voditi dalje kroz život.  Dobro je znati i to da kultura otvara vrata znanja, a znanje otvara vrata svijeta.”

 

Dejana P.

/by

KNЈIŽEVNO VEČE SA BRANKICOM DAMJANOVIĆ

, ,

Večeras je u organizaciji JU „Kulturni centar Teslić”, pred punom salom teslićkog kina održano književno veče Brankice Damjanović. Emotivne životne priče i pouke, te sažeti tekstvi iz knjiga zainteresovali su publiku koja je sa oduševljenjem i pažnjom salušala našu gošću. Brankica Damjanović danas je razgovarala i sa načelnikom g. Milanom Miličevićem, koji je na ovaj način dao punu podršku radu ove poznate spisateljice i gostovanju u našoj opštini.

/by

TESLIĆANKA KOJA JE ŽIVOT POSVETILA MEDICINSKOJ ROBOTICI

,

Djelovanje razvoja tehnologije uveliko doprinosi nauci koja se njenom primjenom usavršava i dolazi do beskonačnih saznanja. Medicinski roboti i inženjerski alati zauzimaju sve značajnije mjesto u medicini, od dijagnostike, do pomoći pri liječenju raznih stanja i oboljenja. Teslićanka Nikolina Tomić jedna je od onih koji su život posvetili, upravo, medicinskoj robotici. Fakultet tehničkih nauka završila je u Novom Sadu, dok je master studije upisala u Švajcarskoj, da bi jedno vrijeme provela na usavršavanju i istraživanjima u Džordžiji (SAD). Nikolina je jedna od rijetkih, mladih ljudi, u svijetu koji se bave medicinskom robotikom. Važno je pomenuti da je Nikolina sarađivala sa jednom kompanijom u Ženevi na izradi uređaja koji posjeduju izuzetnu preciznost za liječenje srčanih aritmija.
„U pitanju su milisekunde i milimetri. Kada bismo angažovali čovjeka da to uradi, mi kao ljudi nemamo tu preciznost od milisekunde, mi reagujemo u sekundi. Zapravo, ja sam radila za tu kompaniju gdje smo mi koristili vještačku inteligenciju i gdje mi koristimo ogromni skup kliničkih podataka i onda mi dajemo instrukcije računaru kada da isporuči te protonske čestice”. – Rekla je Tomićeva, master medicinske rabotike i neuronauke.
Nikolina je krajem jula ove godine završila master-studije medicinske robotike i neuronauke u Švajcarskoj na jednom od 50 najprestižnijih svjetskih univerziteta – Švajcarskom federalnom tehnološkom institutu – EPFL u Lozani. Kako navodi naša sugrađanka – za znanjem i radnim iskustvom planira tragati u svijetu. Da bi, potom, doprinijela razvoju ove oblasti u Republici Srpskoj i primijenla svoja stečena iskustva.

 

Nikolina, kada si odlučila da se baviš medicinskom robotikom i šta je bila prekretnica u tvom životu da se posvetiš baš ovom pozivu?

„Već od osnovne škole sam se pronalzila u naukama kao što su matematika i fizika, ali sam, ipak, bila jako znatiželjna prema medicini. Na kraju sam donijela odluku zbog koje se nikad nisam pokajala, a to je da upišem osnovne studije iz biomedicinskog inženjerstva. Biomedicinsko inženjerstvo, zapravo, predstavlja primjenu matematike, fizike i programiranja u cilju unaprjeđenja medicine. Kasnije sam na master studijama u Švajcarskoj nastavila sličnim putem, te sam upisala master iz medicinske robotike i računarskih neuronauka. Ovdje sam dobila i priliku da radim na jako zanimljivim naučno-istraživačkim projektima.“

TESLIĆANKA KOJA JE ŽIVOT POSVETILA MEDICINSKOJ ROBOTICI 8

 

Kako objašnjavaš svoj posao, čim se tačno baviš u okviru ove nauke?

„Najkraće rečeno, ja se bavim primjenom tehničkih i inženjerskih alata za obradu raznih biomedicinskih i medicinskih podatka. Krajnji cilj je olakšati medicinsku dijagnostiku, tretmane i liječenja. Ovo zahtijeva znanje iz matematike, fizike, programiranja na računaru , ali i domensko znanje iz oblasti medicinskih nauka. Takođe, zahtjeva kreativnost i analitičko razmišljanje, s obzirom na to da je oblast nova i često podrazumijeva naučna istraživanja.“

Radila si na jednom istraživanju u Džordžiji na Tehnološkom fakultetu, o čemu se tačno radi?

„Radili smo neinvazivne (bezbolne) eksperimente koji su za cilj imali smanjenje osjećaja stresa kod jedne vrste pacijenata. Kada pacijent dođe u bolnicu, fiksira mu se mali uređaj na površinu vrata koji isporučuje lagane električne struje. Te struje posredno utiču na mozak i na nervni sistem, gdje se nakon sekvence kompleksnih procesa u tijelu potencijalno i smanjuje osjećaj stresa.
Mi želimo znati parametre ove električne struje kako bi tretman bio optimalan i ugodan za pacijenta. Ipak, procesi koji se u organizmu dešavaju su jako složeni i u medicini nisu detaljno opisani.
Da bi to premostili, koristila sam vještačku inteligenciju. Ideja je da uz pomoć vještačke inteligencije odredimo parametre koji su nam potrebni, bez da ulazimo u detalje medicine. To podrazumijeva prikupljanje kliničkih podataka u prvom koraku. Zatim primjenu matematike u osnovi, intenzivno kritičko i kreativno razmišljanje, ali i konstantno programiranje i testiranje na računaru.“

Kako planiraš dalje iskoristiti svoja znanja u Republici Srpskoj?

„Smatram da je ovo jedna jako uzbudljiva oblast koja će tek da se razvija i ima sve veći uticaj na svijet. Iskreno se nadam se da će u budućnosti da zaživi i kod nas i da ću ja imati prostora da dam svoj doprinos. Svakako sam uvijek otvorena za potencijalne saradnje sa bilo kim ko želi da se bavi sličnim stvarima.“

/by

TESLIĆ U ,,RITMU EVROPE”

, , ,

Predstavnici opštine Teslić: Anastasija Popović, Kristina Jotanović, Ksenija Ivanić, Nemanja Petrović i Dejan Stanojević, uz pratnju koordinatora gđe. Isidore Vukmirović (direktorice „Kulturnog centra Teslić”) borave na posljednjem kampu u Kotor Varoši, prije finalnog takmičenja koje će se održati 23. 10. 2022. godine sa direktnim prenosom na Radio-televiziji Republike Srpske. Naši takmičari nastupaće pod rednim brojem sedam (7), a pobjednik će biti izabran kombinacijom glasova stručnog žirija, žirija gradova i opština učesnika televizijskog programa i gledalaca koji će glasati putem poruke. Veliki značaj imaće podrška naših sugrađana kroz glasanje na direktnom prenosu finala RTRS-a.
Pripreme su trajale nekoliko mjeseci uz profesionalnog koreografa i profesora pjevanja, a naši mladi i talentovani predstavnici usavršili su svoje vještina, stekli nova iskustva i znanja.
Međunarodno muzičko takmičenje „Ritam Evrope” održava se već 13 godina uz podršku ambasadora brojnih zemalja EU, Australije i Izraela. Grad ili opština koji budu pobjednici ovog prestižnog televizijskom takmičenja biće domaćin na sljedećim pripremama za „Ritam Evrope” uz prenos na televiziji sa nacionalnom pokrivenošću i na taj način promovisati i svoju opšinu ili grad, kao i talentovane mlade ljude. A, predstavnici grada pobjednika dobijaju nagradno putovanje u zemlju koju predstavljaju

/by

PLESOM DO ZVIJEZDA

Kako snovi mogu postati stvarnost, dokazuje nam primjer poznatog plesača i koreografa, Milana Milinkovića, koji je deset puta zaredom bio prvak u plesu u BiH i osvajača Svjetskog kupa u disko-densu.
Milan Milinković, mladić iz Pala (Republika Srpska, BiH), osnivač je plesnog studija „Fuego“ u Palama i koreograf najgledanijeg dječijeg muzičkog festivala u Evropi – „Ritam Evrope“, koji se emituje na tri nacionalne televizije: u Srbiji na „Prvoj srpskoj televiziji“, Crnoj Gori – „Radio – televiziji Crne Gore“ i u Republici Srpskoj na „Radi – televiziji Republike Srpske“.
Ljubav prema plesu razvila se u najranijim godinama, prve plesne korake napravio je sa svojih sedam godina, a karijeru je započeo u plesnom klubu „Masters“ iz Istočnog Sarajeva, da bi nakon nekoliko godina osnovao plesni studio „Fuego“ i postao glavni koreograf za Republiku Srpsku i Srbiju u najvećem dječijem muzičkom takmičenju. Takođe, nagrađen je od Opštine Pale za izuzetan talenat u plesu.
Kao mladi plesač, često je nailazio na nerazumijevanje od strane okoline koja je sa predrasudama posmatrala na ples kada su muškarci u pitanju, ali su istrajnost, volja i vjera u sebe pokazali da se trud isplati i da snovi mogu postati stvarnost ako dovoljno vjerujemo u njih i zalažemo se za uspjeh.
A, uspijeh u najgledanijem dječijem muzičkom festivalu, znak je da skauti ovog muzičkog takmičenja sa interesovanjem posmatraju mlade, talentovane ljude i njihove mogućnosti, dajući do znanja da, možda, svoju prvu platu i profesionalni angažman mogu postići upravo u „Ritmu Evrope“.

Milane, kako se javila Vaša ljubav prema plesu?
Moja ljubav prema plesu traje 13 godina. Na ples sam krenuo sa najboljom drugaricom i od tada kreće moj život. 10 godina sam uzastopni prvak BiH, 2017. sam osvoio Svjetski kup, a 2021. sam otvorio svoj plesni studio „Fuego”. Kruna moje karijere je to što sam koreograf najvećeg dječijeg muzickog festivala, ovog tipa, u Evropi, a to je – “Ritam Evrope”.

Šta možete poručiti mladim, talentovanim, ljudima?
Mladim talentovanim ljudima bih poručio da prate i vjeruju u svoje snove i da se vode mojom recenicom: „Samo je nebo granica”. Danas nas niko ne može zaustaviti u ostvarivanju naših snova, mi smo ti koji treba da gledamo pravo i da se borimo za sebe.

PLESOM DO ZVIJEZDA 11

Koje su Vaše preporuke, zbog čega neko treba da se bavi plesom?
Djeca treba da se bave bilo kojim sportom, radi svoje građe i zdravlja. U plesu je slučaj da se gradi, pored fizičkog izgleda i stav, na ulici se prepozna ko je plesač. Najvažnije je da djeca uživaju u tome što treniraju i da upoznaju prijatelje.
Putovali ste tokom priprema za „Ritam Evrope“ cijelom Republikom Srpskom, kakva je zainteresovanost kada je ples u pitanju, imamo li talenata?
Jedan od najzanimljivijih dijelova su mi audicije. Uživam u talentima širom Republike Srpske. Velika je zainteresovanost, djeca su savršena, nekada se jednostavno ne mogu odlučiti koga da izaberem, pa onda napravim malo veći tim.
Posljednje pitanje za naše čitaoce iz Teslića, kakva su Vaša iskustva sa audicije u Tesliću i kakva je saradnja sa našim koordinatorima?
Audicija u Tesliću je prošla fenomenalno, puna sala djece takmičara i gledalaca. Uživao sam u folklornom dijelu vaše opštine i rado bih to ponovio opet. Vaš tim se susreo sa novom vrstom plesa, ali sam opet gledao da ostanu u svom, žargonski rečeno –„fazonu“. 23. 10. 2022. na RTRS-u iz Kotor-Varoši moći ćete da vidite šta smo to sve spremili. Prezadovoljan sam čitavim timom iz Teslića.

Za kraj, važno je pomenuti da je audicija za „Ritam Evrope“ odražana u Tesliću 5. februara 2022. godine, gdje su izabrani predstavnici iz naše opštine: Anastasija Popović, kao prateći vokala i plesna grupa koju čine – Ksenija Ivanić, Kristina Jotanović, Nemanja Petrović i Dejan Stanojević. Finalno takmičenje biće održano u oktobru u Srbobranu (Srbija), a naši mladi i talentovani Teslićani će nastupati pod rednim brojem sedam (7), a glasanje će se održati na dan generalne probe koja će se prenositi uživo na RTRS-u.

/by

NACIONALNA INTELIGENCIJA I RAZVOJ KULTURNIH USTANOVA

,

Proces stvaranja nacionalne inteligencije kao prvi od tih fenomena započeo je u 18. vijeku, ali je tekao vrlo sporo. Najsvestraniji kulturni stvaralac tog doba, Zaharije Orfelin, žalio se na svoju bespomoćnu usamljenost riječima „unus nulus“, jedan kao nijedan. Ali već od školske reforme 70 – ih godina 18 vijeka i naročito poslije pojave Dostiteja Obradovića broj kulturnih djelatnika stalno se povećavao. Postepeno se stvarao jedan novi društveni sloj, istina vrlo mali sloj ljudi koji ne žive ni od zemlje, ni od trgovine, ni od zanata, već od umnog rada. To je bila moderna, građanska inteligencija ili kako ju je Mušicki nazvao „učena“ ili „viša“ klasa srpska. Njeno jezgro činili su „spisatelji“, ali su joj pripadali i svi drugi djelatnici na polju kulture.
Već u ranim fazama u razvoju naše građanske inteligencije dolaze do izraza razni vidovi njenog međusobnog povezivanja i okupljanja, te s tim u vezi, do stvaranja intelektualnih krugova i kulturnih centara. U posljednjim decenijama 18. vijeka važnu ulogu je imao terezijanski i jozefinistički Beč, kao mjesto okupljanja najaktivnijeg i najnaprednijeg dijela srpske inteligencije sa Dositejem Obradovićem na čelu. Ovu svoju ulogu književnog centra Beč će imati i kasnije. Ona će biti naročito značajna 40 –ih godina 19. vijeka, kada se u tom gradu okuplja Vukov književni i kulturni krug. Drugi veliki srpski kulturni centar nalazio se u mađarskom glavnom gradu Pešti. Ta uloga Pešte kao srpskog centra počela je 1796, kada je u taj grad iz Beča prenesena jedina srpska štamparija. U narednih tridesetak godina Pešta je postala glavni centar srpske knjige. Sa osnivanjem Matice srpske (1826) kao prve srpske kulturne ustanove u tom gradu, Pešta će postati naš glavni kulturni centar i tu ulogu zadržaće sve do 60 – ih godina 19. vijeka, do preseljenja Matice srpske u Novi Sad. Za razliku od Beča, iz kog su dolazile prevratničke književne i kulturne ideje, peštanski krug srpske inteligencije po svom odnosu prema kulturi bio je više tradicionalistički. Postojali su i drugi manji centri. U sjedištu Srpske mitropolije, Sremskim Karlovcima, krajem 18. i početkom 19. vijeka, oko preduzimljivog mitropolita Stratimirovića formira se „karlovački krug“, u kojem je uz mitropolita, glavna ličnost bio učeni pjesnik Lukijan Mušicki. Z ataj krug karakteristične su određene eruditske, naučne, pretenzije. U isto vrijeme u mediteranskom Trstu, u kojem je od ranije bila ekonomski jaka srpska trgovačka kolonija, živi i radi nekoliko pisaca , među kojima i Dositej Obradović, pa se tako govori i o tršćanskom krugu srpske inteligencije. U ustaničkom Beogradu, naročito poslije osnivanja Velike škole (1808), okupio se izvijestan broj učenih ljudi, među kojima su se nalazili i Dositej Obradović, koji je iz Trsta prešao u Srbiju, a zatim i više drugih srpskih intelektualaca iz Ugarske, tako da se može govoriti o beogradskom, ustaničkom krugu srpske inteligencije. Ta uloga Beograda kao kulturnog centra obnavlja se poslije Drugog ustanka, ali s obzirom na neriješen status Srbije sve do davanja hatišerifa i na despotizam kneza Miloša, to je išlo sporo, tako da je tek 30 – ih i 40 – ih godina Beograd postao jedan od najznačajnijih naših kulturnih centara.

NACIONALNA INTELIGENCIJA I RAZVOJ KULTURNIH USTANOVA 13

Zaharije Orfelin

Stvaranje srpske čitalačke publike

Kulturni napredak bio je uslovljen porastom kulturnih potreba društva i obrnuto, kulturne potrebe društva ubrzavale su kulturno napredovanje. Ta dva momenta stoje u uzajamnoj zavisnosti. Ovo se najsnažnije ispoljilo u vezi s osnovnim, najrasprostranjenijim kulturnim dobrom – knjigom. U ovom periodu formira se nova srpska čitalačka publika. To je išlo sporo i teško. Dositej je svoje glavno djelo „Život i priključenije“ štampao u svega 300 primjeraka i godinama nije uspio da ga rasproda. No, ipak, Dositej je svojim djelima, posebno Basnama, izvršio početni uticaj na stvaranje brojnije srpke čitalačke publike. Još veći uticaj na omasovljenje čitalačke publike imali su romani Milovana Vidakovića. Njega je prihvatila srednjeobrazovana i poluobrazovana čitalačka publika, naročito ženska.
O našoj čitalačkoj publici 19 vijeka postoji bogata dokumentacija. Dugo vremena održao se običaj da se uz knjige objavljuje spisak onih koji su se na njih pretplatili. Prvi spisak pretplatnika ili, kako se tada govorilo „predbrojnika“ ili još češće „prenumeranata“, nalazimo u velikoj, četvorotomnoj Istoriji Jovana Rajića, najvećem izdavačkom poduhvatu našeg 18. vijeka. Ova praksa kasnije je nastavljena, naročito u prvoj polovini 19. vijeka, pa i kasnije, dok broj čitalaca nije toliko porastao da se nije isplatilo štampati njihova imena. Na osnovu tih spiskova možemo pratiti stvaranje i razvoj čitalačke publike, pomoću njih možemo sagledati put naše knjige u društvo, njeno teritorijalno i socijalno širenje kroz široke narodne mase. Sama ustanova „prenumeracije“ predstavlja prvorazredni činilac u razvoju naše književnosti i kulture pisane riječi u cjelini. „Prenumeracija“ je oblik kolektivnog, narodnog mecenatstva ili, kako bi se danas reklo sponzorstva. Ona je, po riječima Stojana Novakovića (1900, 15), „glavni način koji je podigao novu srpsku književnost“. Kulturno interesovanje društva nije se ograničilo samo na knjigu. S počecima našeg pozorišta, s pojavom putujućih pozorišnih družina i privremenih i stalnih pozorišnih kuća, formira se naša pozorišna publika. I tu prve nagovještaje imamo u 18. vijeku, ali tek u prvoj polovini 19. vijeka možemo govoriti o postojanju kakve-takve stalne pozorišne publike. U tom periodu kod nas se javljaju i prva javna izvođenja svjetovne muzike i prvi koncerti, sa kojim je počelo formiranje muzičke publike. Što se tiče slikarstva, glavni naručilac umjetničkih djela bila je zadugo Crkva kao institucija. Otuda su u slikarstvu dugo vremena preovlađivale religiozne teme. Ali već u 18. vijeku pojavljuje se svjetovna klijentela, trgovci i drugi imućni ljudi. Oni su obično naručivali od slikara svoje portrete i portrete članova svojih porodica. Otuda je u slikarstvu 19. vijeka među žanrovima daleko najviše zastupljen portret.

NACIONALNA INTELIGENCIJA I RAZVOJ KULTURNIH USTANOVA 14

Dositej Obradović

Kulturne ustanove

Svaka kultura koja se razvija i napreduje teži da stvori stalne institucije jer samo preko njih može se postići stabilnost i kontinuitet u kulturnom životu i stvaranju. U srednjem vijeku su glavnu ulogu u kulturi imali manastiri, koji su primarno vjerske ustanove, u 18. vijeku ta uloga prelazi na školu, kao pedagošku instituciju, jer je najveći dio kulturnog, pa i književnog stvaranja bio tijesno povezan sa školom. Krajem tog vijeka osniva se Karlovačka gimnazija (1791), prva srednja škola kod Srba. U prvoj polovini 19. vijeka školski sistem se razgranava: osniva se prva učiteljska škola u Sentandreji (1812), koja je kasnije premještena u Sombor i druga srpska gimnazija – Novosadska (1816). U Beogradu se 1831. osniva niža srednja škola, koja se 1853. pretvara u klasični gimnaziju. U ovom periodu počinje razvoj našeg višeg školstva. Ustanička Velika škola (1808) obnovljena je 1838. kao Licej, koji će uskoro dobiti status „velikog učilišta“, iz kojeg će se razviti Velika škola (1868), preteča Beogradskog univerziteta. I ostale temeljne institucije osnivaju se u to vrijeme: prvo srpsko učeno društvo Matica srpska u Pešti (1826), koja sve do danas kao svoje glasilo Letopis Matice srpske , najstariji kontinuirano izlazeći časopis u svijetu, Državna štamparija u Beogradu (1831), prva naučna ustanova Društvo srpske slovesnosti, takođe u Beogradu (osnovano 1841. a započelo je rad 1842), zatim Narodna biblioteka, Narodni muzej i dr. U ovom periodu u pozorišnom životu najvažniju ulogu imaju putujuće pozorišne družine. Glavni organizator pozorišnog života bio je Joakim Vujić „otac srpskog teatra“, koji je organizovao 1813. prvu pravu pozorišnu predstavu u mađarskom pozorištu u Pešti, a zatim veliki broj predstava po raznim mjestima. Tridesetih godina on je u Kragujevcu bio direktor „Knjižesko-srpskog teatra“, koji je bio ustanova kratkog vijeka. Četrdesetih godina Jovan Sterija Popović i Atanasije Nikolić organizuju pozorište poznato kao Teatar za đumruku, koje je takođe kratko trajalo. Za razliku od kulture 18. vijeka, u kojoj su glavnu ulogu imali stvaralački doprinosi izuzetnih pojedinaca, kakvi su bili Orfelin, Rajić ili Dositej, kultura prve polovine 19. vijeka pokazuje izrazitu tendenciju ka organizovanosti, institucionalizovanosti. U njoj je osnovana naša prva i jedna od glavnih nacionalnih kulturnih ustanova, Matica srpska, te su udareni temelji osnovnih nacionalnih institucija srpskog naroda, kao što su: univerzitet, akademija nauka, narodna biblioteka, narodni muzej, pozorište, koje će tek kasnije dobiti svoj konačni oblik.

NACIONALNA INTELIGENCIJA I RAZVOJ KULTURNIH USTANOVA 15

Galerija Matice srpske

Jovan Deretić „Kulturna istorija Srba“

 

/by

NASTANAK OSNOVNIH I SREDNjIH ŠKOLA U TESLIĆU

,

Nastanak prvih obrazovnih udruženja u Tesliću i okolini, zabilježen je 1882. godine na području Čečave i Pribinića, koje su u prvo vrijeme radile povremeno i nerijetko na otvorenom prostoru. Takve „škole“ davale su tek osnove pismenosti. Neposredno poslije oslobođenja Teslića, 4. septembra 1944. godine došlo je do otvaranja osnovnih škola, dok su još prije, na slobodnoj teritoriji u Čečavi radile dvije osnovne škole. Organi narodne vlasti su među svoje najvažnije zadatke postavili i razvoj školstva i ono se, bez obzira na sve poteškoće, stalno razvijalo i unapređivalo. O tome i rezultatima takvih nastojanja najbolje govore podaci iz statistike: 1961. godine bilo je 31.242, u 1971. godini 38.114, a u 1981. godini 41.602 pismenih, dok je broj nepismenih stalno opadao: 1961. godine bilo ih je 13.974, 1971. godine za 2.500 manje, a 1981. godine ukupno 8.252 ili 17 posto od ukupnog broja stanovnika u opštini. Postotak djece obuhvaćene osnovnim obrazovanjem porastao je od 1961. do 1981. godine za 50 posto: 1961. godine bilo je obuhvaćeno 45,4 posto djece, a 1971. godine u škole je išlo 72-3 posto, dok je 1981. godine 95,00 posto. Brojčani podaci iz 1985. godine pokazuju da na području opštine Teslić ima 33,6 posto stanovnika sa 1 do 3 razreda osnovne škole ili su bez škole, 28 posto su sa 4 do 7 razreda, 23,3 posto su sa završenom osnovnom školom, 12,9 su završili srednju školu, a 2,2 posto su sa višom i visokom školom ili završenim fakultetom.
U 1984/85. školskoj godini u opštini Teslić djeluju sljedeće osmorazredne osnovne škole:

– Osnovna škola „Mladost“ Teslić, koja produžava tradiciju prve otvorene osnovne škole u Tesliću, od 1893. godine, u 1948. godini u Tesliću je bila otvorena i niža gimnazija (sa 4 razreda), pa su te dvije škole 1. septembra 1956. godine spojene i nastala je osmogodišnja škola koju pohađa oko 1000 učenika godišnje. Ova škola imala je i dvije područne škole u Rudniku, koja je otvorena u jesen 1944. godine, a u novoj zgradi je od 1957. godine i područnu školu u Vrućici, koja je otvorena još 1933. godine i imala je samo tri odjeljenja.

– Osnovna škola „Braća Ribar“ Teslić, izgrađena je u akciji „Hiljadu škola u BiH“ i otvorena je 25. septembra 1978. godine i imala je oko 1650 đaka. Ovu školu pohađali su učenici iz: centralgog dijela Teslića, Barića, Donjeg Rankovića, Ruževića, Osivice, Gornje Radnje, Žarkovine i Stenjaka. Uz ovu školu bile su vezane i područne škole: Donji Ranković (Memić Brdo) koja je izgrađena 1950. godine i adaptirana 1969. godine, u Ruževiću (počela je sa radom 1959. godine, a dograđena je 1962. godine), u Osivici (započela je sa radom 1955. godine, zatim je izgorjela, da bi na tim temeljima bila podignuta škola 1977. godine), u Stenjaku (počela je sa radom u jesen 1944. godine) i u Barićima (počela sa radom 1953. a u novoj zgradi je od 1969. godine) od kojih su neke dosta oskudne sa nastavnim sredstvima.

– Osnovna škola „Zorka Jotanović“ u Čečavi (koja nastavlja tradiciju škole iz 1903. godine) izgrađena je, takođe, u programu „Hiljadu škola u BiH“ aprila 1978. godine, a prethodno je radila u zgradi zadružnog doma od 1962. godine. Matičnu školu 1984/85. godini pohađa 560 učenika . Područne škole su u: Ukrinici (započela sa radom 1927. godine, koja je u ratu izgorjela i ponovo počela sa radom 1949. godine, a nova zgrada podignuta je 1970. godine), u Rastuši (počela sa radom 1947. godine), u Galamićima (otvorena 1953. godine i radila je u neuslovnom objektu sve do 1984. godine), a u Planama i Stupama postojale su škole od 1954. godine i zbog malog broja učenika prestale su da rade u školskoj godini 1984/85, a učenici tih škola prevoze se do škole u Čečavi.

– Osnovna škola „Danko Mitrov“ Pribinić otvorena je 1906. godine kao četverorazredna, a posle oslobođenja počela je sa radom 1945. godine. Nova školska zgrada savremenog tipa podignuta je 1976. godine u akciji „Hiljadu škola u BiH“, imala je oko 950 učenika. Područne škole su u Donjem Buletiću (postoji od 1933. godine), u Gornjem Buletiću (otvorena 1. novembra 1959. godine), u Lukavcu (izgrađena 1977, a otvorena 4. septembra 1978. godine), u Parlozima (otvorena 1959. godine) i u Donjem Liplju (otvorena 1925. godine, a nova zgrada podignuta je je 1979. godine).

– Osmorazredna škola u Gornjoj Šnjegotini je područna škola u sastavu OŠ „Danko Mitrov“ Pribinić. Počela je sa radom kao četverorazredna 1950. godine, a 1971. godine prerasla je u osmorazrednu. Nova školska zgrada izgrađena je 1972. godine, ali nije sasvim završena, imala je oko 300 učenika.

– Osnovna škola „25. maj“ Slatina, započela je rad kao četverorazredna odmah poslije oslobođenja Teslića, a preseljena je iz Komušine, gdje je osnovana 1887. godine. Jedno vrijeme do 1967. godine bila je područna škola OŠ „Blatnica“, a tada je podignuta nova zgrada i u Slatini otvorena osmogodišnja škola koju je pohađalo oko 980 đaka godišnje. U akciji „Hiljadu škola“ izgrađen je savremeni školski prostor i otvoren 1982. godine. Područne škole su u Kamenici (osnovana 1950. godine) i u Komušini (poslije oslobođenja ponovo otvorena 1954. godine, a nova zgrada izgrađena 1972. godine).

– Osnovna škola „Branko Markočević“, Đulić osnovana je 1953. godine sa četiri razreda, a kao osmogodišnja radi od 1963. godine. Školska zgrada je podignuta 1955. godine i poslije je nekoliko puta dograđivana da bi odgovarala potrebama. Područne škole su: u Rankoviću (otvorena 1963.), u Kuzmanima (počela da radi u novoj zgradi 1964. godine), u Vlajićima (otvorena 1947. godine, a nova zgrada podignuta 1961.) i u Gornjem Tesliću (bila izgrađena zgrada za školu 1939. godine, ali nije radila; poslije oslobođenja zgrada je obnovljena, kao i 1975. godine poslije požara).

– Osnovna škola „Mladi Gorani“, Ugodnovići, počela je sa radom 1954. godine sa 4 razreda, a od 1969. godine ima 8 razreda. Objekat nije namjenski građen i ne odgovara postojećim normativama. Područna odjeljenja su: u Očaušu (prva škola sa dva odjeljenja izgrađena je 1949. godine, a nova 1982. godine, isto sa dva odjeljenja), u Ugodnoviću Gornjem (2 odjeljenja u objektu izgrađenom 1966. godine), u Briću (škola otvorena 1963. godine, u novoj zgradi od 1983. godine sa dva kombinovana odjeljenja) i u Bijelom Bučju (škola otvorena 1962. godine, a nova zgrada podignuta je 1975. godine, takođe sa dva odjeljenja).

– Osnovna škola „Ratko Jovanović“, Gornja Vrućica, otvorena 1951. godine kao četverorazredna i do 1978. godine radila je kao područna škola u sastavu OŠ „Mladost“, Teslić, a tada je podignuta nova, savremena zgrada za osmorazrednu školu, pa škola i djeluje kao takva.

Te škole u 1984/85. godini ukupno pohađa 10. 086 učenika. Postoji i 9 osnovnih specijalnih odjeljenja sa 125 učenika. U tim školama radi 324 nastavnika razredne i predmetne nastave, a ukupno je zaposleno 424 radnika.

U Tesliću je od 1900. godine, postojala i radila šegrtska škola. Kao takva, radila je sve do 1972. godine kada je udružena sa Gimnazijom, pa je obrazovan Srednjoškolski centar. U toku svog rada škola je dala više od šezdeset generacija vrsnih stručnih radnika i zanatlija: hemijske, električarske, metalopriređivačke, drvopriređivačke i drugih industrijskih i zanatskih struka.
Sve do 1959. godine u Tesliću nije bilo srednje škole, a tada je u gradu otvoreno istureno odjeljenje Ekonomske škole iz Doboja. Odlukom Narodnog odbora opštine Teslić od 10. decembra 1962. godine, u Tesliću je osnovana Gimnazija, ali je prva generacija Gimnazijalaca (19 učenika) započela školovanje u septembru 1971. godine u isturenom odjeljenju dobojske Gimnazije. Bilo je dosta teškoća u vezi sa smještajem škole, a i sa obezbjeđivanjem nastavnog kadra, pa je još 1963-64. godine Gimnazija u Tesliću imala samo 5 profesora, od kojih su trojica imali položen stručni ispit, a držali su nastavu iz deset predmeta. Iz Gimnazije je ukupno izašlo 19 generacija đaka, a posljednja 1983. godine, kada je školovanje završilo 98 učenika. Od 1972. godine Gimnazija je bila u sastavu Srednjoškolskog centra i njen rad se ugasio uvođenjem usmjerenog srednjoškolskog obrazovanja.
Poslije svog formiranja, Srednjoškolski centar , koji od 1979. godine nosi ime narodnog heroja Đure Pucara Starog i imao je oko 770 đaka. Ubrzo, zatim, došlo je do priliva đaka i do značajnog razvoja srednjoškolskog obrazovanja u Tesliću, što je uveliko pomagalo teslićkoj privredi u pogledu poboljšanja strukture srednjeobrazovnog kadra. U proteklom razdoblju do 1985. godine, u Centru je razgranata mreža struka i zanimanja (9 struka i 40 zanimanja), a učenici se još pri upisu usmjeravaju i to 65 posto na proizvodno-tehnička i 35 posto na administrativno-usložna zanimanja. Od 176 ukupno zaposlenih u Centru, 127 je sa visokom stručnom spremom različitih specijalnosti i profila. U školskoj godini 1984-85. nastavu u Centru pohađalo je ukupno 3.469 đaka.
Srednjoškolski centar „Đuro Pucar Stari“ je samoupravno bio organizovan u tri osnovne organizacije udruženog rada, a ima i radnu zajednicu zajedničkih poslova. Centar se finansirao iz sredstava Regionalne samoupravne interesne zajednice za usmjereno obrazovanje u Doboju.

Izvor – Advan Hozić „Teslić u NOB“
Slika: Nebojša Dujković

/by

VIŠE OD ŠEZDESET GODINA POŠTOVANJA, RAZUMIJEVANJA I LJUBAVI

Kako moderni svijet širom planete ovih dana uveliko obilježava “Dan zaljubljenih” ili što bi u našem okruženju rekli Svetog Trifuna “Dan ljubavi i vina”, odlučili smo da i mi našim pratiocima povodom ovog praznika ispričamo jednu od najljepših ljubavnih priča našeg grada.
Naši vjerni saradnici čika Adam i teta Mara Bogdanić poznati su po tome da su ljubitelji i čuvari tradicije i običaja teslićkih krajeva.
Više od 30 godina vode KUD “Naši običaji” iz Teslića i nesebično prenose drugima sva znanja i iskustva.
Znanja nisu mala, a iskustva su još veća.
Njihova znanja o tradiciji i kulturi nisu jedino čemu mogu da nas nauče.
MUDROST koja ovaj par u slozi i ljubavi drži više od 6 decenija velika je vrijednost koja bi mogla biti uzor mnogima.
Sve je počelo davne 1960. godine kada je Adam imao 20, a Mara nepunih 16 godina.
Susretali su se na prelima i proplancima, čuvajući ovce u Pribiniću, i tu se rodila ljubav.
Oboje su poticali iz veoma siromašnih porodica, Adam bez majke sam u kući sa ocem, a Mara sirotica kod ujaka jer joj se majka, udovica preudala.
Rodbina je u početku bila sumnjičava u Adamove namjere jer je Adam važio za lolu i vragolana pa su se plašili za Marin život sa njim.
Poslije vjenčanja život im je bio jednako težak. Dugo su živjeli u siromaštvu i bijedi kako sami kažu, ali uz ljubav je lakše bilo boriti se. Adamova ljubav prema Mari vodila ga je i motivisana za rad i napredak. A ni Mara se nije žalila, za bolje nije znala, sada je bila uz čovjeka kojeg voli.
Zajednički su uspjeli da izgrade kuću u gradu gdje su odgojili dva sina te doživjeli rođenje četvoro unučadi.
Sa puno entuzijazma i ljubavi vode domaćinstvo, ali i KUD”Naši običaji” gdje se Mara stara o nošnjama, a Adam o organizacionim poslovima.
Ni to što gaze 82. i 78. godinu života nije njima razlog da stanu.
VIŠE OD ŠEZDESET GODINA POŠTOVANJA, RAZUMIJEVANJA I LJUBAVI 18
Kada smo ih pitali da li je bilo teško, kako su se uspjeli izboriti sa nevoljama, kako je danas, dobili smo skromne odgovore:
“Tako je nekad bilo, muškarci su imali svoju riječ koju su žene poštovale, a muškarac je trebao da se brine o ženi i porodici i da im obezbijedi dobar život. Nama je bilo previše teško u siromaštvu, ali smo bili isti i isto nam je bilo. Sad možemo puno bolje da živimo i zato hoćemo to da iskoristimo”, rekao nam je Adam.
Mara se malo ponosno pohvalila da je Adam danas stalno nutka da joj kupi neku sitnicu i da otrči u prodavnicu ako nešto želi jer kaže da hoće da joj nadoknadi bar dio onog što su morali da prožive u neimaštini.
Potpora djece i prijatelja ovom paru ne nedostaje, a to su preduslovi da i ostatka života nastave u ovom stilu.
Mi im od srca želimo još puno ovakvih godina.
A svima vama želimo srećan dolazeći Dan ljubavi koji kako vidite može da traje decenijama.
VIŠE OD ŠEZDESET GODINA POŠTOVANJA, RAZUMIJEVANJA I LJUBAVI 19
/by

BOŽIĆ KOD SRBA

Srpski narod oduvijek je imao izražen osjećaj za očuvanje nacionalnog identiteta, naročito na području Bosne i Hercegovine.  Očuvanje nacionalnog identiteta povezano je i sa očuvanjem tradicije i narodnih vjerovanja, s obzirom na to da tradicija čini samu srž narodnosti.

Božić je porodični praznik, praznik ljubavi, mira, molitve i pomirenja, za ovaj praznik vezana su i mnoga vjerovanja karakteristična za naš narod. Na božićno jutro sprema se česnica (hljeb koji se mijesi u čast Hristovog rođenja), u koju se najčešće, stavlja novčić . Pored novčića u nekim srpskim krajevima, u česnicu se stavlja i zrno žita, te komadić prvog ivera nastalog od sječe badnjaka. Smatra se da će onaj član domaćinstva, koji pronađe novčić, žito ili komadić ivera biti srećan, zdrav i napredan tokom cijele godine.

U nekim krajevima pravi se i kovrtanj, obredni okrugli kolač, od brašna soli i vode sa rupom u sredini, koji se stavlja volu na rog i gleda se na koju stranu će vo zbaciti kovrtanj, te se na toj strani sije ljetina, jer se vjeruje da će na tom mjestu rod biti plodonosan.

Dan prije, siječe se badnjak i on se pali na Badnje veče ili božićno jutro, a grančicu badnjaka pali položajnik. Položajnik je u nekim krajevima muško dijete domaćina, prvi gost ili jedan istaknut čovjek koji obilazi sva domaćinstva jednog naselja. U daljoj prošlosti naših predaka, položajnik je bio prvi nepoznat gost u liku prosjaka ili nepoznatog putnika, za kog se vjerovalo da predstavlja neko božanstvo koje će domaćinstvu donijeti sreću. Sam badnjak vuče porijeklo iz slovenske religije i predstavljao je boga Peruna, a može se povezati i sa kultom vatre, demonom vegetacije i bogom Svarogom. Mnogi etnolozi saglasni su i sa vjerovanjem da je badnjak simbol rađanja mladog božanstva.

BOŽIĆ KOD SRBA 21

Crkva se nije u potpunosti odrekla slovenskih običaja, ali ih je hristijanizovala i oni su u narodnoj svijesti dobili sasvim novu konotaciju i vjeravanje, tako da  je u hrišćanskom poimanju badnjak simbol Božića i drveta koji su mudraci donijeli u pećinu i koje je pravedni Josif založio da bi tako zagrijao novorođenog Hrista. Na Božić se simbolično započinjao i neki posao, naročita pažnja posvećivala se poslu koji nije bio plodonosan tokom protekle godine. U dom se unosi i slama, koja predstavlja slamu iz pećine u kojoj je rođen Hristos i u njoj se sakrivaju slatkiši, orasi i novčići, koje djeca traže pijučući, dok neki od odraslih imitiraju kokoške, a sve u simboličnom smislu roditeljske ljubavi prema djeci i Hristove ljubavi prema čovječanstvu.

Božićnu trpezu krase raznovrsna tradicionalna jela kod srca. U nekim krajevima običaj je da se na božićno jutro, prije ostale hrane, uzima jabuka umočena u med ili šećer da bi cijela godina bila slatka i da bi ukućani bili zdravi. Jabuka ima višestruko značenje u srpskoj tradiciji i darovala se prilikom vjeridbe ili nekog drugog slavlja, a njena simbolika povezana je sa ljubavlju, mirom, vjernošću i dr.

Za Božić se pale tri svijeće koje imaju različito značenje, od mjesta do mjesta, na kom se proslavlja Hristovo rođenje. One se stavljaju u pšenicu koja se sadi na praznik Sv. Nikole ili Sv. Varvare. U nekim srpskim krajevima svijeće se namjenjuju za rod na njivi, za živinu i za zdravlje članova domaćinstva, dok se ponegdje simbol odnosi na Sveto Trojstvo, ili se pali onoliko svijeća koliko ima ukućana, tako da se sve one prinose na žrtvu za zdravlje svih članova porodice.

Od Božića do Bogojavljenja Srbi se pozdravljaju najradosnijim pozdravom: „Hristos se rodi i vaistinu Hristos se rodi!“

Dejana Petrović

/by