Srpski narod oduvijek je imao izražen osjećaj za očuvanje nacionalnog identiteta, naročito na području Bosne i Hercegovine. Očuvanje nacionalnog identiteta povezano je i sa očuvanjem tradicije i narodnih vjerovanja, s obzirom na to da tradicija čini samu srž narodnosti.
Božić je porodični praznik, praznik ljubavi, mira, molitve i pomirenja, za ovaj praznik vezana su i mnoga vjerovanja karakteristična za naš narod. Na božićno jutro sprema se česnica (hljeb koji se mijesi u čast Hristovog rođenja), u koju se najčešće, stavlja novčić . Pored novčića u nekim srpskim krajevima, u česnicu se stavlja i zrno žita, te komadić prvog ivera nastalog od sječe badnjaka. Smatra se da će onaj član domaćinstva, koji pronađe novčić, žito ili komadić ivera biti srećan, zdrav i napredan tokom cijele godine.
U nekim krajevima pravi se i kovrtanj, obredni okrugli kolač, od brašna soli i vode sa rupom u sredini, koji se stavlja volu na rog i gleda se na koju stranu će vo zbaciti kovrtanj, te se na toj strani sije ljetina, jer se vjeruje da će na tom mjestu rod biti plodonosan.
Dan prije, siječe se badnjak i on se pali na Badnje veče ili božićno jutro, a grančicu badnjaka pali položajnik. Položajnik je u nekim krajevima muško dijete domaćina, prvi gost ili jedan istaknut čovjek koji obilazi sva domaćinstva jednog naselja. U daljoj prošlosti naših predaka, položajnik je bio prvi nepoznat gost u liku prosjaka ili nepoznatog putnika, za kog se vjerovalo da predstavlja neko božanstvo koje će domaćinstvu donijeti sreću. Sam badnjak vuče porijeklo iz slovenske religije i predstavljao je boga Peruna, a može se povezati i sa kultom vatre, demonom vegetacije i bogom Svarogom. Mnogi etnolozi saglasni su i sa vjerovanjem da je badnjak simbol rađanja mladog božanstva.
Crkva se nije u potpunosti odrekla slovenskih običaja, ali ih je hristijanizovala i oni su u narodnoj svijesti dobili sasvim novu konotaciju i vjeravanje, tako da je u hrišćanskom poimanju badnjak simbol Božića i drveta koji su mudraci donijeli u pećinu i koje je pravedni Josif založio da bi tako zagrijao novorođenog Hrista. Na Božić se simbolično započinjao i neki posao, naročita pažnja posvećivala se poslu koji nije bio plodonosan tokom protekle godine. U dom se unosi i slama, koja predstavlja slamu iz pećine u kojoj je rođen Hristos i u njoj se sakrivaju slatkiši, orasi i novčići, koje djeca traže pijučući, dok neki od odraslih imitiraju kokoške, a sve u simboličnom smislu roditeljske ljubavi prema djeci i Hristove ljubavi prema čovječanstvu.
Božićnu trpezu krase raznovrsna tradicionalna jela kod srca. U nekim krajevima običaj je da se na božićno jutro, prije ostale hrane, uzima jabuka umočena u med ili šećer da bi cijela godina bila slatka i da bi ukućani bili zdravi. Jabuka ima višestruko značenje u srpskoj tradiciji i darovala se prilikom vjeridbe ili nekog drugog slavlja, a njena simbolika povezana je sa ljubavlju, mirom, vjernošću i dr.
Za Božić se pale tri svijeće koje imaju različito značenje, od mjesta do mjesta, na kom se proslavlja Hristovo rođenje. One se stavljaju u pšenicu koja se sadi na praznik Sv. Nikole ili Sv. Varvare. U nekim srpskim krajevima svijeće se namjenjuju za rod na njivi, za živinu i za zdravlje članova domaćinstva, dok se ponegdje simbol odnosi na Sveto Trojstvo, ili se pali onoliko svijeća koliko ima ukućana, tako da se sve one prinose na žrtvu za zdravlje svih članova porodice.
Od Božića do Bogojavljenja Srbi se pozdravljaju najradosnijim pozdravom: „Hristos se rodi i vaistinu Hristos se rodi!“
Dejana Petrović
