Opština Teslić obiluje bogatim  nematerijalnim kulturnim nasljeđem koje su stanovnici ove opštine stvarali i baštinili u proteklom  periodu.

Pod uticajem  istorijskih promjena, migracija i trendova često dolazi do promjena i nestanka tih elemenata , te smo često svjedoci nepostojanja autentičnih izvora informacija o postojanju istih.

Od samog osnivanja u JU „Kulturni centar Teslić”  jasno je kroz Program rada postavljen jedan od osnovnih ciljeva, rad na očuvanju materijalnog i nematerijalnog nasljeđa opštine Teslić.

Upisom „Teslićkog veza” na  Listu nematerijalnog kulturnog  nasljeđa Republike Srpske  za JU „ Kulturni centar Teslić” kojom rukovodi direktor Željka Draganić Vuković , može se reći da su praktičnim primjerom ukazali na koji način treba u budućnosti pristupati ovoj problematici.

Upis „Teslićkog veza“ na  Listu nematerijalnog kulturnog  nasljeđa Republike Srpske  otvara put afirmacije mnogih elemenata koji se na sličan način mogu čuvati od zaborava, bilo angažovanjem zaposlenih u JU „Kulturni centar Teslić“ bilo od strane neke druge organizacije i pojedinca koji svakako mogu računati na pomoć, iskustva i posredovanje rukovodstva JU „Kulturni centar“.

Uložen je ogroman   trud u istraživanja  na terenu koji je  rezultiro izborom motiva tesličkog zeza  predloženog za upis na Listu.

Muzejski stručni savjetnik, etnolog Danijela Đukanović zajedno sa saradnicom veziljom  Svjetlanom Marković pružila je neophodnu stručnu pomoć, ali svakako najznačajniji doprinos   na ovom projektu  dala su Udruženja koja svojim djelovanjem doprinose očuvanju starih narodnih nošnji, a samim tim i teslićkih vezova. Neka od ovih Društava u svojim arhivama baštine eksponate stare i više od stotinu godina. Svoja iskustva, znanja i materijale bezrezervno su stavila na raspolaganje JU „Kulturni centar Teslić“ sa ciljem da   zajedničkim angažmanom istrajemo na putu zaštite teslićkih vezova od strane Vlade RS kao posebnog nematerijalnog kulturnog nasljeđa naše opštine te da u budućnosti Teslić bude prepoznatljiv po jednom specifičnom brendu „Teslićkom vezu“. To  su prije svega Udruženje žena „Teslićke zlatne ruke“, KUD „Naši običaji Teslić“, KUD „Nedeljko Spasojević“ iz Očauša, KUD „Dušan Stanković“ iz Čečave, KUD „Vez“ Teslić i SPKD „ Prosvjeta“ kao i veliki broj pojedinaca koji su ustupili na uvid predmete iz lične kolekcije.

Oslaljajući se na eksponate iz Teslića arhivirane u muzeju RS, dosadašnja saznanja iz literature i pomenuti rad na terenu u Tesliću, direktor JU „ Kulturni centar Teslić“, Željka Draganić Vuković 3. marta 2020. godine obratila se JU „ Muzej Republike Srpske“, uz  molbu,  da od Vlade Republike Srpske zatraži Saglasnot za upis „Teslićkog veza“ na  Listu zaštićenog  nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srpske.

U dopisu je između ostalog navedeno:

„Opština Teslić velikim dijelom svojih graničnih rubova  naslanja se na Federaciju BiH. Uzimajući u obzir ovu činjenicu i istorijska dešavanja koja sežu u daleku prošlost, jasno je da je na ovim područjima dolazilo do miješanja kultura, a samim tim  i do modifikacije materijalnog nasljeđa u ovim krajevima.

Kada je u pitanju vez na narodnim nošnjama i upotrebnim etno predmetima  takođe su uočene promjene i miješanja motiva i tipova veza.

Uspjeli smo da  indentifikujemo  vez koji je pretrpio najmanje promjena a korišten je od četrdesetih godina prošlog vijeka. Primjerke nošnji na kojima postoji vez sa motivom koji smo prepoznali posjeduju  KUD „Nedeljko Spasojević“ Očauš i KUD „Naši običaji“ Teslić.

Obe nošnje potiču iz četrdesetih godina prošlog vijeka. I na osnovu tih motiva rađene su nošnje koje ova Društva koriste danas.

Riječ je o motivu grane, rađene pokrsticom uz korištenje prirodnih zagasitijih boja.

U cilju zaštite prepoznatog elementa, obraćam Vam se sa prijedlogom da se na Listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa Republike Srpske upiše „Teslićki vez“, koji  je kao dio kulturnog nasljeđa naroda ovoga kraja prepoznat od 40 ih godina dvadesetog vijeka.“

Dopisom  Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske  broj 07.06/622-27/20 od 1. juna 2020 godine, JU „Muzeju Republike Srpske” data je saglasnost za upis „Teslićkog veza“ na Listu kulturnog nematerijalnog nasljeđa Republike Srpske, a samim tim prvi element nematerijalnog nasljeđa opštine Teslić  zaštićen je za buduće generacije.

Po  Božjoj volji vrela ljubavna postelja bračnog para Joce i Pejane Letić 1887. godine iznjedri  prvo čedo – sina Đorđu na opštu radost brojne porodice, rodbine, tazbine, komšija i prijatelja. Dugo od javnosti skrivana kubura razuzdanog oca Joce snažnim pucnjem oglasi radost i veselje u kući Letića i srcima brojnih ukućana. Pucanj je bio dovoljan veseljaku i šaljivdžiji Peri – „Hajdukua“ da prvi dođe , čestita dobitak, pokvasi glo šljivovicom i omrsi brkove raznovrsnom i bogatom mezom radosnih roditelja i ukućana………..

Uz Božju volju iz bračne postelje Ignje i Savke Letić 1891. godine u život bespuča „tumbarnu“ djevojčica kojoj dadoše ime Gospava. Ova porodica se več ranije bila odrodila od porodice Joce Letić i njegovih srodnika…

(Boško N. Petrović)

Vjernici Katoličke crkve u Tesliću tradicionalno 19. marta obilježavaju Dan teslićke katoličke župe koji se vezuje za blagdan sv.  Josipa Nebeskog. Događaj je vjerskog karaktera i obilježava se tradicionalno od 1932. godine  kada je crkva izgrađena, ali je i svojevrsna  prepoznatljiva  manifestacija za katoličko stanovništvo ovog kraja te prilika za druženje i kupovinu raznih svjetovnih predmeta. Poslije vjerskog obreda koji se dešava u crkvenoj sali, praktikuje se svečani ručak i narodno veselje u dvorištu crkve.

Zanimljiva je činjenica da je u periodu od 1906. do 1945. u Tesliću djelovalo  Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, koje je na inicijativu grupe mladih ljudi obnovljeno 2015.

Grad Teslić kao urbano naselje počinje da se  u vidu ideje javlja 1878. godine, odmah po dolasku Austrijanaca u naše krajeve. Međutim, postoje materijalni dokazi o čovjekovom prisustvu na ovim područjima još od kamenog doba, te kada je riječ o postojanju sela koja su i danas zaštitni znaci opštine Teslić poput Liplja, Čečave, Rastuše, Pribinića  i dr., pisani  tragovi potiču  još od trinaestog vijeka.

Sa razvojem naselja, razvijali su  se kultura i običaji pomenutih naselja sa posebnim specifičnostima izraženim u različitim igrama, pjesmama, običajima i nošnjama.

Danas u vrijeme modernizacije i tehnologije, svedoci smo naglog miješanja kultura i gubljenja upravo tih specifičnosti koje su u prošlosti bile sinonim određenog područja.

Potreba za zaštitom istih je neupitna i ovaj posao je neodložan.

Nekoliko entuzijasta koji se bave kulturom zajedno sa „Kulturnim centrom Teslić“, a u saradnji sa Muzejom Republike Srpske ušlo je u ovaj proces sa namjerom da uz podršku svih građana i institucija opštine Teslić, obezbijedi zaštitu što većeg broja kulturnih  elemenata od strane Vlade Republike Srpske i  na ovom polju ostavi pisane i materijalne tragove za buduće generacije.

Gospođa Nataša Mastilović već nekoliko godina u čečavskom kraju predano radi na promociji narodnog stvaralaštva i istorije ovog kraja. Pored svih redovnnih aktivnosti kroz rad u KUD-u „Dušan Stanković“, otišla je korak dalje i organizovala je i studiska snimanja igara i pjesama ovog kraja, sa željom da se ne zaborave. Posebno ističe vrijednost narodnih kola iz okoline Čečave  „KUKUNJEŠCA“, „MACINOG KOLA“ i „CIGANČICE“  koje bi željela  staviti i pod UNESKOVU zaštitu ukoliko u budućnosti bude prilike za to. Želja joj je da čečavskom kraju vrati „kulturni“ sjaj kakav zaslužuje te da godišnji koncert Društva  koji organizuje u maju svake godine pretvori u međunarodnu manifestaciju u cilju promocije ovog kraja i njegove kulturne ostavštine.

Slične aktivnosti veoma rado podržavaju i drugi čuvari teslićke kulture. „Naši običaji“ su društvo koji svoje nastupe bazira isključivo na običajima ovog kraja. Adam Bogdanić je vjerovatno jedan od najvećih poznavalaca starih običaja koji su u prošla vremena bili sastavni dio svakodnevnog života ili posebnih događaja. Tradicionalna jela su  sastavni dio nekih običaja i upravo je i to područje gdje su nam istustva i saznanja Adama Bogdanića dobro došla .

Kata Frank  duži niz godina vodi udruženje „Zlatne ruke“ i svoja znanja o narodnim nošnjama naslijedila je od  majke koja se u prošlosti bavila izradom istih. Aktivno sarađuje sa svim KUD- ovima sa prostora Opštine Teslić, većina nošnji u kojima nastupaju članovi KUD-ova je izašla upravo iz radionice ovog Udruženja tako da pomoć pri pokretanju i realizaciji ovog projekta neće biti upitna kada je upitanju ova organizacija.

Nemjerljiva je pomoć institucija i građana koji posjeduju znanja i iskustva vezana za ovu oblast. Svi koji žele da se uključe  i mogu da pruže svoju pomoć, dobro su došli.

Naš sugrađanin Adolf Amroš, jedan od potomaka prvih stanovnika naselja Teslić i dobar poznavalac života u Tesliću u proteklom periodu,  pripremio je spisak svih značajnijih mjesta( potencijalnih spomenika) u Tesliću koja bi mogla da budu predmet zaštite i budući zaštitni znaci  Teslića u oblasti kulture koji bi kroz jedinstven Kulturni viodič opštine bili prezentovani kao naša materijalna ostavština.

Moralna obaveza svih nas je da sačvamo kulturno nasljeđe našeg kraja  za buduće generacije.

 

 

 

Naše Vrhovine – planine prepune su divnih priča, legendi i predanja.  Što je vrlo važno to su izvorna predanja i originalna bez uvijanja i bojadisanja. Jedno od takvih predanja je i priča o Malki – Milki i hajdučkom harambaši Malivoju sa područja Blatnice.

Mladu, lijepu i odvažnu djevojku Malku-Milku htio je za ženu jedan odvažni i bogati beg, ali ona neće ni po cijenu života. Po jednom predanju, mladu Muslimanku (Malku) roditelji su željeli usrećiti zbog blaga. Po drugoj bila je to Srpkinja Milka koju je beg begenisao i ne birajući sredstva nastojao oženiti. Bilo kako bilo, djevojka je tražila načina da izbjegne bračnu postelju sa čovjekom koga ne voli. Ali, moralo se – što se moralo. Kad su obavljene sve svadbene ceremonije došao je red da se mladenci sami nađu oči u oči na meku dušeku. Bogato obučena u široku odjeću djevojka je nekako smjestila srp u dimije. Onako ležeći i čekajući kad će mlada svoju žensku raskošnost njemu staviti na raspolaganje, ona je iskoristila begovu nepažnju i zaklala ga srpom.

Nakon zločina pobjegla je iz čardaka i priključila se nekom karavanu koji je iz Posavine išao prema Travniku preko Blatnice. Imala je sreće da živa i zdrava stigne u Blatnicu. U Blatnici na Trogiru bio je han uvijek prepun gostiju, jer se džadom odvijao živ saobraćaj u svim pravcima.

Među brojnim gostima našao se premandureni hajdučki harambaša Malivoj, kome je ljepotica zapala za oko. Nije se mnogo dvoumio. Prišao je djevojci i počeo se udvarati kao što je to bio uvijek običaj i red kad se u društvu nađu mladi suprotnog pola. Hajduk je brzo saznao sve tajne mlade djevojke i razlog njenog učešća u karavanu. Lijepa djevojka mu je srce otkravila, pa je i on stavio svoje karte na stol. Bila je iznenađena, ali i obradovana kad joj je ponudio hajdukovanje u njegovoj družini.

Hajdukovali su dosta dugo, ali se i približavali jedno drugom. Kad se harambaša zaljubio do ušiju, Malka je pristala na bračnu zajednicu. Uslovila je da se Malivoj i ona okanu pasijeg života po planini, da sebi naprave kuću i vrate u miran život. Ljepoti djevojke nije više mogao opraštati, pa predloži svojoj družini razdruživanje. Kad je objasnio da je on s njima uvijek kad bude trebalo kao i djevojka, družina je na razlaz pristala. Zajedničkim snagama brzo mladencima naprave kuću i oni nastave tu da žive. Po tom Malivoju se i prezivaju Malivojevići u našoj današnjoj Blatnici. Dugo su živjeli i slagali se Malka i Malivoj o čemu se još uvijek pripovijeda.

Boško N. Petrović: Tajne oko Tajna. Istorija – privreda – zanimljivosti – proza, Teslić 2000, str. 174 – 175.

 

Jedna od kulturno – istorijskih atrakcija u Tesliću je svakako i Principovo vrelo u Pribiniću. Atraktivnost ovog mjesta mogla bi da se veže upravo za legende i priče koje su rezultirale nazivom ovog mjesta. Ovo vrelo se nekada zvalo Jelisavetino vrelo, ali se ne zna kojoj ličnosti je bilo posvećeno. Jelisaveta, kći Kujanskog vojvode Kazimira je žena Stjepana II Kotromanića. Iz istorije je poznato da se on oženio 1323. godine tako što mu je mladu doveo knez Grgur Veliki Stipanić, pa mu je ovaj na dar i upravu dao Čečavu i još nekoliko sela u okolini. Po predanju koje je zabilježio 1892. godine pop  i  učitelj u Čečavi, Jevrem Stanković, neki bosanski velikaši  pa i sam Stefan stolovali su u gradiću ispod Gradine u Ukrinici. Ako je tu stolovala kraljica Jelisaveta, moglo bi biti da je ovo ime posvećeno njoj, jer je Pribinić uvijek bio privlačan za velike ljude i drage goste.

Drugo predanje govori da je neka Austrijska carica imala isto ime i da je vrelo dobilo ime Jelisavetino vrelo te da su ga radnici, šumari i inžinjeri koji su dolazili u ove krajeve obnovili.

U periodu prije počeka Prvog svjetskog rata na tom mjestu su članovi „Mlade Bosne“ odžavali tajne sastanke kojima je prisustvovao i sam Gavrilo Princip.  Nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije članovi „Mlade Bosne” i Saveza Solunskih dobrovoljaca Teslića napravili su spomenik Gavrilu Principu i dali mu ime Principovo vrelo. Spomenik je dostupan za individualne i grupne posjete turista.

Na tom prostoru Pribinić je imao vazdušnu banju za plućne bolesnike i sušaru za ljekovito bilje, ali je početkom drugog svjetskog rata razvoj istog prekinut.

Izvor: Tajne oko Tajna (Boško N. Petrović)

 

Najstarija crkva u srezu tešanjskom, izuzev dva manastira, i to: Liplјana, koji se nalazio u selu Liplјu, uz riječicu Bistricu, pod brdom Osojem; te Stuplјa, za koji se zapravo tačno ne zna gdje je postojao, ali je najvjerovatnije, da je bio ispod planine Borja, na mjestu zvanom Crkvina, i za koje manaetire stoji zapisano u »Zborniku za istoriju, jezik i književnost srpskoga naroda« od Lj. Stojanovića, da su godine 1696 sagoreli i opusteli, jest svakako crkvica u selu Vrućici, kod Teslića.

Priča se, da je sagrađena za vrijeme turske vladavine, prije 250 i više godina, nekako u drugoj polovini sedamnaeetog stolјeća, na starom zborištu. Takovih zborišta bilo je u staro doba na više mjesta, ali su pojedina, radi svoga položaja, pristupačnosti i zaklonosti, bila narodu omilјena i tu bi se narod i iz udalјenijih krajeva na molitvu sastajao. Tadanji sveštenici služili bi svetu liturgiju ili kako narod kaže »držali molitvu« pod čadorima (šatorima). Po pričanju starine Jefte Vukovića iz sela Osjevice, on se još sjeća takovih čadora, koji su sve do pre nekoliko decenija postojali u selima gdje nije bilo crkava. Čadori su bili napravlјeni od debelog domaćeg platna, krajevi čadora bili su obrublјeni crvenim platnom (mavezom) a ukrašeni sa dosta velikim crvenim krstovima, te su služili za pravlјenje hlada i za oznaku mjesta gdje se drži sveta molitva. To su im bile crkve, jer stalnih nijesu imali. Kako je staro zborište u Vrućici bilo vrlo oblјublјeno, priča se, da su sela Vrućica, Teslić,  Ranković, Ružević, Vrela, Pribinić, Buletić, Osjevica, Čečava, Ugodnovići, Brijići i druga zamolili — preko nekog Ajanovića, bega-tešanjskog — pašu travničkog, da im dozvoli u Vrućici, na starom zborištu, napraviti nešto bogomolјe. I dobiše dozvolu vrlo čudnu i za ona vremena karakterističnu. Paša im dozvoli pod uvjetom, da ne smije biti veća nego što je mogu za jednu noć podići. I pobožni narod, koji je možda takav odgovor i očekivao i građu eventualno i prije pripravio, sagradi preko noći želјenu bogomolјu, koja osvanu na veselјe naroda. Bila je to od hrastove građe podignuta kuća, sa četiri niska, od hrastovih debelih naloga napravlјena, zida, bez prozora, sa velikim, nisko spuštenim, četverokrilnim krovom, napravlјenim od debelih cijepanih hrastovih dasaka, pričvršćenih sa ekserima kovancima i drvenim klinovima. Potsjeci, grede i ostala debela građa bila je isto hrastova i grubo tesana, te sastavlјana sa 56 do 60 cm dugim ekserima kovancima, što je najbolјi dokaz, da su u žurbi više polagali na sigurnost od provale nego na samu izradbu. Imala je samo zaladna vrata sa velikom kovanom bravom i teškim velikim klјučem. Brava je bila pribita sa unutarnje strane a sa vanjske strane visila je debela, lijepo izrađena, karika za pritezanje teških hrastovih vrata. Brava je i danas očuvana, te besprijekorno funkcioniše. Prozora nije imala, već je svjetlost dolazila kroz badžu sa krova. Na slјemenu, na istočnom i zapadnom kraju, imala je drveni krst, po kojem se jedino moglo zaklјučiti, da je bogomolјa. Premda je bila malena i izvana neugledna i siromašna, njena je unutrašnjica bila snabdjevena lijepim i za ona vremena skupocjenim stvarima, koje su naravski u toku vremena postepeno nabavljane. Imala je ikonostas, sastavlјen od ikona rađenih na dasci, rukom, nekog vještog slikara, vrlo precizno, po uzoru naše srednjo-vjekovne crkovne slikarske umjetnosti. Od ovih ikona se osobito ističe ikona Velikomučenika Georgija, Arhangela, svetih apostola Petra i Pavla i Hrista Spasitelјa. Mnoge su slike uslijed nevremena i nečuvanja propale, te se ne može tačno razabrati šta predstavlјaju. Ikona Svete Bogorodice izgleda da je najstarija i ukrašena je srebrnom oreolom i srebrnim rukama. Neke su ikone i grčkoga porijetla, kao velika ikona »Raj i Pakao«. Na njoj su prikazani svi grijesi, koji vode upakao, kao i sve muke, koje očekuju takove griješnike. Na istoj slici, odvojeno, prikazani su pravednici i vječni život. Između jednih i drugih naslikan je Arhanđel Mihajlo kao pravedni sudija, sa vagom i plamenim mačem. Na slici je mnogo grčkih napisa, kao tekst pojedinim prikazima ili su citati iz Svetog Pisma. Među stvarima nalazi se jedan stari antimis od papira, prilјeplјen na debelo seosko platno. I on je grčkog porijekla. Na jednoj strani slika je Bogorodice i Spasitelјa a na drugoj Cara Konstantina i Carice Jelene. Između obje ikone naslikan je krst sa znakom: IS-HS-NI-KA. Antimis mora da je vrlo star i da je služio sveštenicima pri služenju pod čadorima. Crkvica je bila od vajkada bogata crkvenim knjigama, ima ih lijep broj, među kojima se nalaze neke štampane u moskovskoj Tipografiji, za vrijeme Imperatorice Ane Ivanovne, kao: Tomino Evanđelјe, Novi Zavjet, Službenik. Knjige su vezane u drvo i kožu. Još ima jedno staro evanđelјe, kojem manjkaju korice i nekoliko prvih listova, izgleda, da je mnogo starije od ovih moskovskih izdanja. Po štampi se vidi, da slova nijesu još tako savršena kao u ovih poznijih. Osim ovih knjiga bilo je još i drugih, koje su raznešene i nalaze se u privatnim rukama. Od utvari postoji Hristov grob i Nebo, izrađeni od drveta, dosta ukusno. Vladičina stolica bila je vrlo originalna. Tu je bio drveni stolac tronožac sa okruglim naslonom. Od njega se i sada nalazi samo naslon. Na srednjoj prečki vidi se neki zapis mastilom pisan i na kome se mogu jedino još razabrati neke riječi, kao »pop Lazar mjeseca marta 1783. godine«. Ispod zapisa stoji potpis teško čitlјiv, ali — po ispisanim zavojima — rekao bih da ga je pisala vrlo vješta ruka, po svoj prilici neki crkveni velikodostojnik koji je prigodom posjete na toj stolici sjedio i taj zapis napisao. Ispred ikona imade nekoliko kandila, poklona tešanjskih trgovaca. Kandila su većinom naručivana sa strane, samo je jedno ručna radnja od srebrene žice sa poznatim bosanskim šarama. Vrijedno je spomenuti i dva drvena svijećnjaka, te darohranilnicu obloženu sedefom, od koje sada — nažalost — samo pojedini komadi postoje. Priča se, da je donešena iz Jerusalima, i da je bila prava umjetnost što se i vidi na ostatcima sedefa, gdje je na svakoj i najmanjoj pločici izrađena ikonica kojega sveca ili prikazan događaj iz staroga ili novoga zavjeta. Sačuvano je i nekoliko starijih odežda. Na carskim dverima bila je karakteristična zavjesa od neke crvene materije na kojoj su bili naslikani likovi svetaca. Od ove zavjese sačuvan je samo jedan komad, te danas služi za pokrivanje nalonja. Sačuvan je i cjelokupni pribor za svetu pričest; nije od osobite izradbe, ali se odlikuje svojom jednostavnošću, što je i razumlјivo, jer je u stara vremena nošen po zborovima radi pričešćivanja naroda. Koji su joj sve bili sveštenici teško je ustanoviti. U narodu se kao najstariji spominje neki pop Goran, rodom iz sela Gornje , Radnje. On je stanovao u Radnji i odatle posluživao crkvu a kad je umro zakopan je kraj crkve. I danas postoji veliki kameni krst prislonjen uz crkvu i na njemu, dosta dobro izrađen, napis: »Sia Krest popa Luke Gorana, 1803 marta dan 8 položi, pisa pop Ilija«. Da li je to taj Goran, kojeg narod spominje, ne može se ustanoviti, jer iz kuće Goranovića bilo je i ranije sveštenika. Na jednom spomeniku stoji napis: »Pomjani popa Gavre 1/12 1827«. Napis je vrlo nevješto urezan u kamen, sa pisanim slovima izmješanim staroslavenski i t. zv. »bosančicom«. Nadalјe se spominje neki pop Jovo, zvani »Klindo« iz kuća Kvržića iz Gornje Radnje. Spominje se, da je iz Krajine došao neki pop Dimšo Bosnić od kojeg potiču današnje porodice Popovića, nastanjene nedaleko ove crkve. Iz ove kuće potiče i pop Ilija Bosnić, koji je crkvu posluživao oko godine 1835. što se dade zaklјučiti iz napisa na jednom krstu: »Sia krest Bosnića Save i supruge jego Ljubice otac i mati popa Ilije Bosnića 1835«. Na jednom starom krstu spominje se »Supružnica« popa Aleksija. Jedan od starih sveštenika jest svakako pop Lazar, koji se spominje ka vladičinoj stolici 1783 godine. Iz kuće Milanovića iz Pribinića i Tešnja bilo je više sveštenika, od kojih se spominje pop Jovo i Lazar Milanović, kao sveštenici vrućičkog hrama. Neko vrijeme posluživao je vrućičku crkvu i pop Stevo Lugonić, iz stare svešteničke porodice iz sela Jelanske. Zadnja tri decenija nije imala svoga stalnog sveštenika već su je posluživali sveštenici tešanjske crkve. Najznačajniji među njima bijaše Hadži-prota Teodor Ilić, koji je umro u Tešnju god. 1916 i tamo zakopan. Svakako je još više sveštenika posluživalo crkvu u Vrućici, ali se ne može trag pronaći a mnogi su pokopani u svojim selima bez vidnije oznake i napisa. Kako starci pričaju, u ondašnja vremena nijesu oskudijevali u sveštenicima, bilo ih je dosta. Bili su većinom selјačkog roda, živjeli selјački, odijevali se u selјačko ruho sa kamilavkom na glavi. Malo koji da je još imao mantiju po uzoru grčkih sveštenika. Sa štakom (štapom) u ruci, te knjigom i drugim potrebnim utvarnjma u torbi ili bisagama, obilazili su svoje vjernike i svršavali svete obrede: krštenja, pokope, molitve, pričešća nemoćnih, vjenčanja a često puta sastala bi se i trojica zajedno, da čitaju »velike molitve« kod teških bolesnika. Većinom su išli pješice, konja su rijetko jašili da ne svraćaju pozornost Turaka na sebe. Bili su u vrlo uskim vezama sa narodom i bili im tad jedini savjetnici u svemu. Stara ova crkvica u Vrućici propojala je (t. j. prva služba odslužena) licem na prvi dan Hristova Roždestva. Po narodnom predanju, istoga je dana i paša izaslao svoje lјude, da se na licu mjesta uvjere da li su se Srbi držali njegove odredbe i da nijesu možda veću crkvu podigli. Oko crkve je tada bila šikara i po koje debelo stablo, a od to doba počeše pomalo krčiti šikaru, osnivati groblјe i saditi po koju voćku. Crkva je tada, pa sve do podizanja nove bila posvećena Sv. Apostolima Petru i Pavlu, što se vidi iz njezinog pečata iz godine 1840 koji je na nekim knjigama otisnut ostao. Zvonika nije imala. Tek nekad pri kraju prošloga stolјeća podigoše uz jednu veliku lipu povisok zvonik (zvonaru), te sa prinosima sela a na poticaj vrijednog starine Jefte Vukovića nabaviše jedno srednje zvono. To je zvono bilo tada jedino u srezu te je sa svojim umilnim glasom okuplјalo pobožni narod na molitvu, sve do godine 1914, kad ga Austrijanci rekviriraše u vojne svrhe. Kako je ova crkvica bila jedina u ovome kraju, narod ju je redovno posjećivao i u njoj tražio utjehe u teškim danima koje je tada preživlјavao. Pobožni narod darivao ju je novcem, raznim poklonima i zavještajima, te je materijalno odlično stajala. Imala je svoga posjeda i gotovih novaca, što se vidi iz starinskih zapisa da je godine 1858, prigodom gradnje srpsko-pravoslavne crkve u Tešnju, tamošnjem odboru dala (posudila) 16 zlatnih dukata i time u veliko pomogla gradnju crkve u Tešnju, gdje je tada bilo glavno sjedište turskih vlasti za srez tešanjski. Kako je pomogla tešanjsku isto je tako pomogla i druge, koje danas postoje. Zna se da je zajmovima pomogla mnoge naše zanatlije i trgovce i da su baš njezinim kapitalom nekoji započeli i gazde postali. Vidi se da je imala u svoje vrijeme savjesne crkvene staratelјe, koji su bili šireg pojimanja i shvaćanja. U neko doba bilo je i dosta nemarnih, za čije je vrijeme mnoga dragocjena stvar propala. Sa čestim popravkom postojala je ova stara drvena crkvica sve do godine 1920. Te godine, na poticaj starine Jefte Vukovića, dobrovolјca Nede Popovića i drugih bi sa prinosima selјana vrućičkih podignuta na istome mjestu nova zidana crkva, koju vidimo na slici. Od stare crkve t. j. od onih komada, što im ni stolјetni zub vremena nije mogao hrastovu crlјen uništiti, napraviše malo podalјe od crkve kućerak, u koji smjestiše neke stare stvari, da bi ih sačuvali za uspomenu. Na isti kućerak stavlјena su teška hrastova vrata crkvena sa napred opisanom teškom bravom kovanicom. Potrebno će biti te vrijedne stvari inventarno popisati i tako od dalјnje propasti i zaborava sačuvati. Ove ostale ikone, utvari, knjige, odežde i t. d., čuvaju se u novosagrađenom hramu, te i danas služe pri svetom bogosluženju. Obnovlјena crkva posvećena je Svetom Dimitriju. God. 1925 nabavlјeno je ponovno zvono i uz prisustvo velikog mnoštva naroda podignuto. Eto, to je kratka istorija srpske pravoslavne crkve Vrućičke. Kao što je nekada stajala malena, pognuta, drvena i od teških vremena pohabana, uz staru lipu sakrivena, tako danas, uz istu lipu, stoji ponosna, bijela kao snijeg, nova, preporođena. Stoji radosna u slobodi, držeći u njedrima dragocjene uspomene na naše pretke, koje je više od dva stolјeća u ropstvu tješila sa nadama u Boga i Nјegovu Veliku Pravednost, koja će donijeti, tada ojađenom srpskom narodu na Kosovu izgublјenu slobodu. Kao što je nekada bila dom utjehe i tihe molitve za spas naroda, tako je i danas dom u kojem se poju pjesme zahvalnosti za svijetle dane granule Slobode. Čuvajmo je od zaborava. Teslić, mjeseca jula 1930.

Autori: PETAR BOGUNOVIĆ

KALENDAR SPKD PROSVJETA, 01.01.1931.

Na pola puta Banja Luka – Doboj sa sjeverne strane planine Borja, smješten je ovaj srednjovjekovni srpski pravoslavni manastir Liplje. Sa ovog puta manastiru se skreće kod autobuske stanice Klupe (10 km). Inače, manastir je smješten na pitomoj zaravni ušća potoka Mliječnice u riječicu Bistricu i ovo je najširi dio uske planinske kotline koja se formirala uz tok Bistrice. Prema živom narodnom predanju manastir je zadužbina Svetog Save, pa je kod predposlednje obnove (1867/1879) g. na zapadnom portalu kao vrijeme postanka navedena 1219. godina.

 

Sam naziv “Liplje“, se pominje već 1273. god., ali izričito kao manastir, prema zasada poznatim istorijskim izvorima, pominje se tek krajem petnaestog vijeka u Kruševskom pomeniku (pomenik manastira Dobruna kod Višegrada). Ono što je danas jasno i prema tvrdnji prepodobnog Justina Ćelijskog, manastir je zadužbina kralja Dragutina sa kraja trinaestog (13.) vijeka, iako je vjerovatno i on sagrađen na temeljima neke stare crkve. Bili kako bilo znamo da je manastir prvobitno bio posvećen svetom Nikoli, ali je poslije pomenute obnove u devetnaestom vijeku osvećen u čast Blagoveštenja Presvete Bogorodice.

Sam manastir Liplje je izuzetno elegantna crkvena građevina, koja spada u red većih srednjovjekovnih sakralnih objekata i svakako najviših (oko 20 m.) srazmjerno veličini. O tome svjedoče i druge manastirske građevine: stari konak koji je postojao sa zapadne strane crkve, trpezarija sa južne strane, vodenica i stupa za sukno na potoku Mliječnica, kao i ekonomske zgrade na Pojatinama.

Prema predanju i oskudnim zapisima manastir je imao velike šumske površine i pašnjake na planini Borja sa brojnom sitnom i krupnom stokom, gdje i danas postoje lokaliteti sa nazivima: Solila, Pojila, Planište… što podsjeća na intezivno planinsko stočarenje.

Ziratni zemljišni posjed – manastirska žitnica, nalazio se na području današnjeg Prnjavora, našto nedvosmisleno ukazuje i naziv kasnije obrazovanog gradskog naselja. Riječice Bistrica i Ukrina bile su prirodna komunikacija između manastira i njegovog posjeda.

U neposrednoj okolini manastira brojni su lokaliteti koji svjedoče o živoj djelatnosti i drugoj prisutnosti manastira na ovom prostoru. Tu su pored Pojatina, izvor Kaluđerac, dva Ribnjaka, hrastova šuma – Kaluđerski majdan, Kaluđerska luka i dr. Očigledno manastir je imao pored brojnih građevinskih objekata i solidan zemljišni posjed u šumi, pašnjacima i obradivoj zemlji.

 

Budući ekonomski obezbjeđen manastir je imao brojno monaško bratstvo što mu je omogućivalo svestranu duhovnu, kulturnu i prosvjetnu djelatnost. Manastirska crkva je bila živopisana freskama prvorazrednog kvaliteta u samom manastiru je već od samog osnivanja radila prepisivačka radionica u kojoj su prepisivane knjige za potrebe manastira, ali i šireg crkvenog područja. U rukopisnom mineju manastira Orahovice u Slavoniji navodi se da je knjiga napisana 1612. godine u manastiru svetog Nikole u Liplju za vrijeme dabarskog (bosanskog) mitropolita Teodora i igumana lipljanskog Hristofora, kao i pri starcu (duhovniku) Gerasimu, a napisana je rukom monaha Danila.

Ako se u prva tri vjeka do šesnaestog vijeka u manastiru Liplju živjelo punim zamahom duhovnog života, sedamnaesti vijek lipljanski ljetopisac naziva “nužnim i priskorbnim“. Tursko ropstvo i opšta nesigurnost već su uveliko vladali, pa se ipak i tada živjelo. U manastirskom Psaltiru iz 1570. godine, štampanom u Veneciji, nalazimo podatke o rukopoloženju dva manastirska sabrata u čin “popa“ tj. jeromonaha: Ilije 1576. i Simeona 1616. godine.

Godine 1615. manastir doživljava pravu katastrofu. “Godine 7123. (1615)… nadođe poplava i obuze portu, razori crkvu i konak, ne ostade kamen na kamenu i utopi se deset monaha i četiri đaka, od vode izbjegoše samo trojica…“ Detaljnije podatke o ovoj tragediji prepisivač monah Danilo ne daje, a sam vladika Jefrem piše: “ O ovom događaju slušao sam od starijih mještana u nešto različitim verzijama što je i razumljivo. Iz razgovora sa prof. Svetozarom Dušanićem, direktorom Patrijaršijskog muzeja u Beogradu i velikim poznavaocem naše srednjovekovne istorije, inače rodom iz Pribinića, saznao sam neke nove podatke i bilježim njegovo eminentno saznanje o ovom događaju. “Događaj je bez sumnje tačan, ali se ne odnosi na sam manastir već na manastirski metoh koji se nalazio u kanjonu Bistrice ispod zaseoka Jotanovići. Do tragedije je došlo kada se poslije dugih kiša klizište zemljišta zatvorilo kanjon i obrazovalo branu koja je pod velikim pritiskom vještačke akumulacije vode popustila i nagli talas visok nekoliko metara odnio je metoh, uglavnom građen od drveta, zajedno sa monasima i đacima.“

 

Ova interpretacija događaja je vrlo realna i ona nam otkriva podatak da je u poplavom razrušenom metohu bilo 17 monaha i đaka, što je prilično veliki broj, ako se ima u vidu, da je u samom manastiru morao biti znatno veći broj monaha. Očigledno da je manastirsko bratstvo bilo brojno i pored poslova u manastiru obavljalo je i parohijsku službu na širem crkvenom području. Daronosica jeromonaha Visariona otkrivena je u Vijačanima, a drugi lipljanski jeromonah hadži Hristofor Lipljan nalazio se 1681. god. na službi paroha pri staroj crkvi u Sarajevu. Zanimljivo je, da je pomenuti jeromonah hadžija tj. poklonik Groba Gospodnjeg u Jerusalimu, što je za to vrijeme ovakvo putovanje bilo veoma teško, rizično i vrlo skupo.

U sedamnaestom vijeku ekonomska moć i slava prošlih vjekova manastira Liplja polako tamni, da bi već krajem istog vijeka doživio puno zapustjenje za skoro tri naredna vijeka. Najime kraj sedamnaestog vijeka označen ja Austro – turskim ratom u kome su Turci poraženi, a nad porobljenim hrišćanskim stanovništvom i njegovim svetinjama vršen je nečuveni teror i razaranje. Lipljanski ljetopisac bilježi: “u ta vremena manastiri mnogi opustješe i sagorješe od prokletih i bezbožnih agarjanskih sinova. I tada manastir Stuplje i Liplje sagore i opusti sasvim.“ Ovaj zapis sačuvan je u rukopisnoj knjizi donesenoj iz Liplja u manastir Orahovicu u Slavoniji kuda su izbjegli lipljanski kaluđeri noseći sa sobom samo nešto stvari i knjiga. Ovo zapustjenje manastira i bježanje kaluđera dogodilo se 1696. godine. Lipljanski monasi su čekali povoljnije vrijeme da se vrate i obnove svoj manastir, ali ga nisu dočekali. Pomrli su kao izbjeglice u tuđem svijetu, a samo poneka knjiga sačuvana do našeg vremena svjedoči o njima i njihovoj tragediji.

Te kobne 1696. godine manastir je opljačkan i sagoreo, olovni pokrov sa kupola je odnešen, a sve ostalo što je moglo izgoreti spaljeno je. Ostali su samo goli zidovi, koji su za dva vijeka, koliko je manastir bio bez krova potpuno ostao bez fresaka, svod u priprati hrama je pao, dume obrušene, a iz hrama poraslo je drvo koje je razaralo već i onako ogoljele zidove. Od drugih manastirskih zgrada ostali su do početka ovog vijeka samo ruševine kamenog konaka koji se nalazio sa zapadne strane crkve. Ruševine ostalih građevina samo su se mogle nazreti. Misao o obnovi manastira živjela je u narodu od vremena njegovog rušenja. Narodno predanje kaže da su na prijedlog izbjeglih kaluđera mještani sela Liplja odmah nakon rušenja ponudili sultanu stotinu volova i stotinu ovnova za dozvolu da se manastir obnovi i kaluđerima dozvoli povratak. Turci su navodno ovu ponudu prihvatili pod uslovom da se posao na obnovi obavi za tri dana, što naravno nije bilo moguće. Ova ideja obnove se ostvaruje tek pred kraj turske vladavine. Ferman (dozvola) za obnovu dobijena je 15. avgusta 1858. godine, a radovi su završeni tek 1879. i koštali su 1700 dukata. Obnovom su rukovodili sveštenici Kosta Dušanić, Ilija Vuković i Risto Jungić sa narodom. Od ovo doba manastir je mirska (parohijska) crkva, a 1922. godine, sa zapadne strane dozidan je masivni kameni zvonik koji ni stilski ni vremenski nije odgovarao staroj građevini.

Godine 1965. je u Liplju ponovo nakon 270 godina, upaljeno kandilo monaškog opštežića. Za v.d. nastojatelja postavljen je jeromonah Justin Pantić, a 1967. godine u obnovljenom manastiru obavljeno je prvo monašenje. Zamonašen je monah Jefrem (Milutinović) današnji episkop banjalučki i od tada Liplje polako počinje svoj duhovni i materijalni rast.

 

Stećci Vojvode Momčila je istorijski spomenik u okolini Teslića, u naselju Vrućica, u zaseoku Brkića Potok.

Spomenik predstavljaju tri srednjovjekovna stećka, koji se nalaze na vrhu manjeg brijega na jugozapadnoj padini brda Stražbenica, obraslog šumarkom.

Među lokalnim stanovništvom se nazivaju stećcima Vojvode Momčila, mada nije dokazano da je na tim prostorima vladao ili postojao ikakav Momčilo ili ikakav vojvoda. Za tri stećka se smatra da su nadgrobni spomenici „Vojvode Momčila“, njegove supruge i njihovog djeteta.

Nije tačno utvrđeno niti koliko su stari stećci. Postoji više pretpostavki od raznih autora, ali ni jedna od postojećih pretpostavki nije naučno potvrđena (niti porečena).

Čak ni sami spomenici nisu poznati ni u iole široj okolini. Većina stanovnika grada Teslića, koji je udaljen manje od 5 km ne zna za njihovo postojanje. Stećci i okolina nisu održavani niti su pod zaštitom bilo kakve ustanove koja bi se bavila sličnim istorijskim znamenitostima.

Stećak Vojvode Momčila

Glavni stećak Vojvode Momčila

Ovo je najveći stećak u grupi. Vjeruje se da je on nadgrobni spomenik samog Vojvode Momčila. Ima prizmatičnu osnovu, pravilno izrađenu od jednog komada. Gornji dio spomenika ima oblik pravilnog sarkofaga, u obliku kuće sa dvokrilnim krovom. Obrubljen je 12 cm debelim okruglim rubom. Rubovi se završavaju na uglovima u kamene jabuke. U prvoj polovini dvadesetog vijeka spomenik je duže vrijeme proveo oboren na jednu stranu.

Na najistaknutijoj strani se vidi pravilno utesana ruka od ramena, savijena u laktu, sa pesnicom, koja drži topuz ili baklju. Ispod pesnice sa pruženim palcem u vis, nalazi se držak od topuza. Glava topuza je eliptičnog oblika sa tri reda brazda.

Stećak vojvodine supruge

Stećak za kojeg narod neosnovano vjeruje da je grob supruge Vojvode Momčila manji je od prethodnog. Nalazi se neposredno uz uzglavlje. Okrenut je po dužini u pravcu sjever-jug. Preko polovine ima utesan pojas širok 14 cm. Od tog pojasa se počinje sužavati i završava se u obliku kupole sa istesanom jabukom na vrhu. Iz nje se spuštaju na sve strane brazde i 14 polja. Daje izgled kupole ili kapa sa spuštenim pokrivačem. Na stećku nema nikakvih drugih ornamenata.

Stećak djeteta

Treći stećak, koji je po narodnom vjerovanju grob „sina Vojvode Momčila“ leži južno od glavnog spomenika. Po izradi je najjednostavniji, a po veličini najmanji. Izradom je dosta sličan prvom, ali se ne svršava u jednom šljemenu, već svaka strana ima oblik pravilnog trapeza. Na gornjem dijelu pravougaono-horizontalnog krova istesana je jabuka, koja ima ovalan oblik. Rubovi i ovoga stećka su obrubljeni okruglo istesanim, 10 cm debelim rubom. Na njemu nema nikakvoga natpisa, pi posebne skulpture