STRELJAČKI KLUB ,,GEOFON” BOGATIJI ZA NOVI VAZDUŠNI PIŠTOLJ

Načelnik opštine Teslić, Milan Miličević uručio je juče, 24. novembra 2021. godine novi vazdušni pištolj za strijelca Nikolu Jovičića. Poznato je da SK „Geofon“ postiže vrhunske rezultate na takmičenjima sportskog streljaštva, dominirajući u pojedinačnim i ekipnim plasmanima.

Novi pištolj, koristiće za dalji rad pri takmičenjima i treninzima, budući da je pištolj, koji je do sada Nikola posjedovao, star deceniju i ne prati najnovije tehnološke standarde, koji bi olakšali rad i korišćenje.

„To će mi u budućnosti donijeti još bolje rezultate. Moram da kažem da će mi ova pomoć, zaista, mnogo značiti, budući da sam stari pištolj konstantno morao popravljati i nikad nisam bio siguran da li će on proći stroge i zahtjevne kontrole na takmičenjima. Novi pištolj opremljen je najnovijim, elektronskim okidanjem, tako da je to još jedna velika prednost“, ističe Nikola.

Podsjetimo se da je strijelac Nikola Jovičić oborio republički rekord, ali i rekord Bosne i Hercegovine u kategoriji vazdušnog pištolja.
Miličević navodi da je Opštinska uprava izdvojila sredstva za kupovinu vazdušnog pištolja, koja su bila namijenjena za sportske klubove i koja služe za vanredne situacije, bilo da se radi o važnim takmičenjima, ili nabavci opreme.

„Streljački klub „Geofon“ je, zaista, uspješan, čak i kada govorimo o međunarodnom nivou. Streljaštvo je veoma skup sport i praktično je nemoguće iz redovnih sredstava izdvajati sredstva za kupovinu opreme. Dosadašnja oprema je bila zastarjela i ovaj pištolj visoke vrijednosti će omogućiti da streljački klub i oni koji ga koriste, u budućnosti ostvaruju još bolje rezultate, a mi ćemo i dalje nastaviti da izdvajamo značajna sredstva za nabavku opreme i odlazak naših uspješnih sportista na takmičenja. Streljački klub u Tesliću ima veoma dugu, višedecenijsku tradiciju sa zavidnim rezultatima. Sve je to rezultat rada predane ekipe ljudi, a iznad svega, rezultat rada g. Nevena Rašića koji je svojevremeno bio odličan strijelac, a zatim i vrhunski trener čiji su rezultati prepoznati i na svjetskom nivou,“ kaže Miličević.

Trener Neven Rašić ističe da je Opština uvijek spremna odazvati se potrebama sportista Teslića i streljačkog kluba „Geofon“, te da će im uručena oprema biti uveliko korisna za postizanje još boljih rezultata na narednim takmičenjima.

/by

ZAČECI KULTURE U TESLIĆU

Prva kulturna institucija u Tesliću bila je „Radnička čitaonica“, koja je nastala 1899. godine od strane tadašnje inteligencije. „Čitaonica“ je od 1910. godine imala i svoj žig, a u okviru njenog rada bile su osnovane: muzičke, sportske, dramske i pjevačke sekcije; prihodi sa održanih priredaba bili su namijenjeni u humanitarne svrhe. Godine 1914. osnovana je i biblioteka u Narodnoj osnovnoj školi, a prvi podaci o njenom postojanju nalaze se u dokumentima iz 1915. godine, kasnije su osnovane i biblioteke u Večernjoj šegrtskoj školi (1925), te Narodna biblioteka u Čečavi 1929. godine. U bibliotekama su se mogle naći obrazovne, stručne i beletrističke knjige, kao i fond časopisa i dnevne štampe. Poslije dolaska okupatora rad „Radničke čitaonice“, bio je zabranjen, a mnoge knjige su uništene, tek poslije oslobođenja mali dio je sakupljen, te je formirana Sreska narodna biblioteka 1945. godine, nakon koje je osnovana i Narodna biblioteka „Edo Blažek“ 1953. Godine, koja je ušla u sastav Centra za kulturu , obrazovanje i informisanje. Biblioteka „Edo Blažek“ u periodu od 1970. do 1980. godine imala 21 punkt pokretne biblioteke, koja je stizala i do najudaljenijih sela u opštini. Godine 1985. ona je imala 8.433 knjige, a 1985. godine imala je fond od 22. 000 knjiga, primala je 7 časopisa i posjedovala je čitaonicu. Već u prvim danima oslobođenja, u septembru 1944. godine, Teslićani formiraju svoj pjevački hor i pokreću razne kulturno-umjetničke aktivnosti. Od tada, pa nadalje kulturne aktivnosti su se formirale u skladu sa mogućnostima i potrebama stanovništva. Naročito se razvio kulturno-umjetnički amaterizam i to ne samo u gradu, već i u selima opštine, tako da je 1985. godine djelovalo 12 kulturno-umjetničkih društava sa brojnim sekcijama. Radnički univerzitet Teslić je u okviru svog djelovanja obezbijedio održavanje niza pozorišnih i opernih predstava uz učešće istaknutih umjetnika iz: Sarajeva, Beograda, Zagreba, Tuzle, Zenice, Banjaluke, itd. te veći broj estradnih dešavanja. U Tesliću je još 1915. godine Destilacija osnovala prvo kino, tako da je naš grad bio među prvim u Bosni i Hercegovini sa aparaturom za prikazivanje nijemih filmova, oko 1930. godine počinje prikazivanje i zvučnih filmova. Kasnije je kino preuzela opština grada, tako da je novo kino bilo izgrađeno na mjestu starog kina i posjedovalo je 450 sjedišta. Radio stanica Teslić emitovala je svoj prvi eksperimentalni program 27. jula 1971. godine, a od 28. decembra iste godine počela je stalno emitovanje. Prvi novinari Radio Teslića bili su Boško Petrović i Simo Petković, a prvi urednik Jadranka Anđelić. U Tesliću su radili i drugi novinari – dopisnici dnevnih listova, a aktivni su bili i likovni umjetnici koji su pokrenuli inicijativu za otvaranje likovne galerije, tada se razmišljalo i o pokretanju zavičajnog muzeja, ali ta ideja nije ostvarena. Prvog januara 1973. godine Narodna biblioteka „Edo Blažek“, Radnički univezitet, Radio Teslić i kino udruženi su u Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje.

 

Izvor: „Teslić u NOB“, Advan Hozić
Slika: Nebojša Dujković

/by

NEBOJŠA ĐURIĆ, TESLIĆANIN KOJI JE STAVIO TAČKU NA VIŠEDECENIJSKI MATEMATIČKI PROBLEM

Nebojša Đurić, matematičar sa Univerziteta u Banjoj Luci, zajedno sa svojim ruskim kolegom Sergejem Buterinom sa Državnog univerziteta Saratov je nedavno objavio treći vrhunski naučni rezultat kojim je stavio tačku na višedecenijski matematički problem. Inverzni problem za operatore Šturm-Liuvilovog tipa sa kašnjenjem je konačno riješen i to zahvaljujući našem Teslićaninu.
Nebojša je odrastao u Mladikovinama. Završio je osnovnu školu u Blatnici, a Gimnaziju u Tesliću. Duži niz godina se bavio šahom i uspješno predstavljao Teslić na šahovskim turnirima širom regiona. Poslije Gimnazije upisuje matematiku na Univerzitetu u Banjoj Luci. Sada već poznati matematičar za naš portal se osvrnuo na stanje u Tesliću.
,,Pored turističkog potencijala, Teslić posjeduje ogroman potencijal u mladim talentima. Mnogi sportisti, učenici, kulturni i prosvjetni radnici u Tesliću bilježe zapažene rezultate. Većina tih rezultata se postiže zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, a ne sistemskom radu. Zbog nedovoljnog ulaganja, mnogi talenti ne dobijaju pravu priliku. Ako želimo bolji život u Tesliću onda to moramo promijeniti.“ – potvrdio je Nebojša za naš portal.
Đurić ipak nagašava da se osjetio značajan napredak u Tesliću po ovom pitanju. ,,U Bosni i Hercegovini, Teslić je opština koja procentualno najviše izdvaja za stipendiranje svojih studenata. Pored toga, nije teško primijetiti povećan broj kulturnih manifestacija u našoj opštini.”
Nebojša se osvrnuo i na neiskorišten turistički potencijal opštine Teslić. ,,Dvije najljepše planine naše opštine su zapostavljene. Mislim svakako na Vučju i Očauš planinu. Turistički razvoj južnog dijela opštine se nalazi u blokadi zbog nedovoljno izgrađene putne mreže. Da bi se izvršila deblokada, potrebno je izgraditi dva važna putna pravca, Očauš – Maslovare i Blatnica – Bistričak. S obzirom na to da izgradnje ova dva putna pravca nema ni u izbornim obećanjima, nisam optimističan da će turistički potencijal uskoro ugledati ljepše dane.”
Za kraj Đurić je izrazio žaljenje što Teslić nema nijedan regionalni medijski portal koji bi prezentovao probleme lokalne zajednice. ,,Mnogi lokalni problemi ostaju u teslićkom dvorištu. Ponekada jednostavno ne možemo sami riješiti probleme. Potrebna je saradnja sa ostalim opštinama, ali isto tako i da republički nivo prepozna probleme u Tesliću. Znam da je to sada političko pitanje, ali neophodno je da ukazujemo na taj problem.“
Zahvaljujemo se na razgovoru asistentu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta, Nebojši Đuriću, a nadamo se i saradnji u budućnosti na motivisanju i savjetovanju učenika i budućih studenata.

/by

NAGRADNI KONKURS – CRTEŽOM DO ULAZNICE

,

Draga djeco, evidentno je da ovih dana uživate u čarima klizanja, pa smo odlučili da vam pružimo mogućnost da osvojite ulaznice za besplatne sate klizanja na gradskom trgu.
Učestvujte u nagradnom konkursu, nacrtajte jedan crtež vezan za tradiciju i običaje našeg kraja, pošaljite fotografiju crteža nama u inboks ili na viber broj: 065683037, a mi ćemo napraviti objavu i omogućiti glasanje. Pobjednički crteži će biti oni koji dobiju najviše sviđanja, a deset autora od nas dobijaju poklon ulaznice za klizalište.

NAGRADNI KONKURS - CRTEŽOM DO ULAZNICE 5

/by

OGNJEN LAZIĆ IZ TESLIĆA NAPRAVIO PRVU APLIKACIJU ZA OBUKU PLANINARA

Aplikacija za planinare nije samo tehnički i naučni uspjeh jednog studenta prve godine studija, ona je mnogo više.
Ona je potvrda da “ovdje” i “sad” postoje sposobni i vrijedni mladi ljudi, primjer za okolinu i sve nas. Svakodnevno ih srećemo, skoro da ih i ne primjećujemo, i to ne zbog njihove skromnosti i malenkosti već zbog naše ohole bahate nezainteresivanosti za bilo šta što neće nas lično usrećiti ili “obogatiti”.
A ima Teslić mladih matematičara, pravnika, ljekara, ekonomista, programera, naučnika, pjesnika, kompozitora, glumaca, muzičara…..
Mnogi će reći: “Ima pa šta”.
Zamislite, na kakvom bismo duhovnom dnu bili da nema ovih svijetlih orjentira koji sijaju
punim sjajem za sebe i za nas, ne dopuštajući da u potpunosti utihnemo, nestanemo.
/by

VEČERAS JE U OKVIRU “TESLIĆKOG LJETA ” UPRILIČEN NASTUP ROK BENDA “DEMINUTIV” IZ PRNJAVORA

,
“Neki novi klinci” puni entuzijazma i želje da se predstave teslićkoj publici, u gradskom parku izvodili su popularne hitove i pokazali da “dobra stara vremena” nisu uvijek prošlost.
Nadajmo se da je prošlost pandemija i da u narednom periodu sa događajima idemo istim tempom dalje.
VEČERAS JE U OKVIRU "TESLIĆKOG LJETA " UPRILIČEN NASTUP ROK BENDA "DEMINUTIV" IZ PRNJAVORA 8 VEČERAS JE U OKVIRU "TESLIĆKOG LJETA " UPRILIČEN NASTUP ROK BENDA "DEMINUTIV" IZ PRNJAVORA 9
/by

LEGENDE I VJEROVANjA VEZANA ZA „MOMČILOVO GROBLjE“

U slivu donjeg toka Male i srednjeg toka Velike Usore nalaze se na više mjesta, u manjim i većim grupama, kao i pojedince, starinski nadgrobni spomenici (stećci, kamenovi, biljezi). Najinteresantnija grupa nadgrobnih spomenika je u selu Vrućici, kraj istoimene banje, 6 km daleko od industrijskog Teslića, a na jednom malom brežuljku, na jugozapadnoj padini brda Stražbenice, na kojoj se još danas razbiru temelji nekoga staroga grada. Do tih grobova vodi uz Brkića Potok seoski put, kao odvojak banovinskog druma Teslić – Fratrova Ćuprija. To groblje, okruženo je danas gustim naseljem. Iznad njega su kuće Samardžića, a ispod, u neposrednoj blizini, kuća Brkića. Sa tog brežuljka otvara se lijep vidik prema zapadu i jugozapadu, dočim je prema istoku i sjeveru zatvoren Stražbenicom i Gradinom, povrh koji vodi neki stari kameni drum, koji narod naziva Kaldrma. Dolina je vrlo pitoma, obiluje lijepim oranicama, livadama, hrastovim gajevima i studenim izvorima, zvanim Zmajevac, Karevac, Riljevac itd. Da je tu nekada uspjevala i vinova loza, svedoče nam ostaci loze, a i nazivi Vinograd i Loznik, kojim su označene pojedine današnje oranice.
Grupa ovih interesantnih nadgrobnih spomenika sastoji se od tri stećka (kamena, biljega), od kojih se svaki razlikuje posebnim oblikom i veličinom.

Prvi najveći, za kojeg narod vjeruje, da je grob „ Vojvode Momčila „ , ima veliku prizmatičnu osnovu, pravilno izrađenu od jednog komada. Na toj ploči leži danas prevaljeni gornji dio spomenika. Taj gornji dio ima oblik pravilnog sarkofaga, u obliku kuće sa dvokrilnim krovom. Ivice su mu obrubljene sa 12 cm debelim okruglim rubom. Rubovi odnosno ivice, završavaju se na uglovima u kamene, malo oveće jabuke. Sa šljemena istočne i zapadne ravnine spušta se iz jabuke kroz sredinu isto tako okrugao rub, koji se od sredine grana na dvije strane i spaja sa donjim širokim rubom. Južna i sjeverna strana sarkofaga je pravokutnog oblika. Pošto stećak leži srušen sa dolje okrenutom sjevernom stranom, to se ornamentika može vidjeti samo na gore okrenutoj južnoj strani. Na istoj se vidi vrlo pravilno utesana ruka (desnica) od ramena, savijena u laktu, a sa pesnicom, koja drži topuz ili baklju. Ta skulptura je izrađena vrlo lijepo i za ono vrijeme upravo umjetnički. Ispod pesnice sa pruženim palcem u vis, nalazi se držak od topuza. Sama glava od tupuza (baklje) je eliptičnog oblika sa tri reda brazda, odnosno izbočina. Po ovoj istesanoj ili bolje reći utesanoj ruci sa topuzom, jasno je, da je pokojnik okrenut glavom prema zapadu, kao što se obično kopaju i danas kršćani. Da li ima kakve ornamentike ili natpisa na suprotnoj, sjevernoj strani, okrenutoj sada prema zemlji, nije poznato ni najstarijim ljudima u selu. Ali se dade zaključiti, da s obzirom, što postoji ornamentika i naprijed spomenuta oznaka na južnoj strani, da ni ova sjeverna, koja je radi svoje težine duboko uronila u zemlju, nije ostala prazna, već da je i na njoj utesan isti ili što je još vjerovatnije, neki drugi znak, obilježje moći i vladarstva. Lako je moguće, da se na toj strani nalazi natpis. Stećak, za kojeg narod neosnovano vjeruje, da je grob supruge Vojvode Momčila, manji je od prvoga, te se nalazi neposredno uz uzglavlje, okrenut po dužini od sjevera prema jugu. Ovaj stećak ima preko polovice utesan pojas 14 cm širok, te se od njega počinje sužavati i svršava se u obliku kupole, na čijem se vrhu nalazi istesana jabuka, iz koje spuštaju na sve strane udubine (brazde) i 14 polja. Svojom izradom i pravilnošću izgledaju kao kupola ili kapa sa spuštenim pokrivačem. Na stećku nema nikakvih drugih ornamenata, te stoji uspravno na svom mjestu; jedino na južnoj strani ga je izglodao zub vremena, što se vidi iz jedne velike pukotine. Premda ovaj stećak ima oblik samostalnog groba, i ako narod vjeruje, da je to grob „ supruge Vojvode Momčila „ , dobrom posmatraču biće odmah jasno, da je ovaj stećak sastavni dio onog naprijed opisanog groba ispod sarkofaga. Dokaz je što stoji na jednoj ogromnoj ploči, okrenutoj po dužini od sjevera prema jugu, te ima oblik obeliska, koji svojom visinom natkriljuje druga dva stećka i stoji upravo geometrijski tačno iznad kamene ploče, na kojoj se vide tačno udubine, gdje je stajao sarkofag. Da to nije poseban grob već spomenik (biljeg) svjedoči nam i njegov položaj. U slučaju, da je tu sahranjen mrtvac, bio bi grob okrenut prema istoku kao i druga dva.

Treći stećak, koji je po narodnom vjerovanju grob „ sina Vojvode Momčila “ leži južno od glavnoga. Po svojoj izradi je najjednostavniji, a po veličini najmanji. Njegova ploča, potpuno je uronila u zemlju. Na toj ploči stoji malo sagnut stećak. On je izradom dosta sličan prvom, jer je i on sarkofag u obliku kuće sa četverokrilnim krovom, ali se ne svršava u jednom šljemenu, već svaka strana ima oblik pravilnog trapeza. Na gornjem dijelu pravokutno-horizontalnog krova istesana je jabuka, koja ima ovalan oblik. Rubovi i ovoga stećka su obrubljeni okruglo istesanim, 10 cm debelim rubom. Na njemu nema nikakvoga natpisa, ni posebne skulpture. Premda je okolina, u kojoj se nalaze ti starinski spomenici naseljena srpsko-pravoslavnim i rimokatoličkim stanovništvom, njihovo je vjerovanje o tim grobovima nepodjeljeno. Jedni i drugi vjeruju, da u njima leže kosti članova porodice Vojovde Momčila, koji je nekada vladao ovim krajevima. Priča se, da je dvorove imao na mjestu gdje se sada nalaze ostaci staroga grada. Ispod gradine da je bila velika varoš i da se i danas zna za mjesto, gdje su bile kovačnice.

I ako na grobovima nema nikakve krišćanske oznake (krsta-križa) ipak su tvrdo uvjereni, da su kršćani. Narod vjeruje, da su ti grobovi svetinja i čuvari njihova sela i okolice. Ne dozvoljavaju ih prekopavati, jer bi ih po njihovu vjerovanju pobio led. Nesmetani, mirni opstanak tih grobova dovode u vezu sa rodom u godini. Za vrijeme velikih suša pohađaju te grobove, te se mole Bogu sa blagu kišicu. Dok nisu imali crkava držali su na njima obljetnice (masla) tj. molitve za rodnu godinu.

Priča se, da je za vrijeme turske vladavine neko pokrenuo jedan manji kamen i kako se nalazio na uzvisini, on se odvaljao za nekoliko metara u dolinu. Te ih je godine navodno pobio strašan led. Odmah se složiše seljaci i u jesen izvukoše kamen na staro mjesto. Ovo vjerovanje prelazi s koljena na koljeno, te ih ne može niko uvjeriti o protivnom. Čuo sam, da još i danas dolaze na grobove oni, kojima je učinjena kakva nepravda ili ih tišti kakva bol, te u samoći, vjerujući, da to čuje dobri vladar, proklinju svoga protivnika, koji im je nepravdu učinio i bol nanio i vjeruju da će kletva stići protivnika, jer je upravljena sa toga mjesta.

Sve do proljeća godine 1916. bili su ti grobovi nedirnuti. Turci ih nisu dirali, jer na njima nije bilo nikakvoga kršćanskog obilježja, a poslije okupacije narod je to branio. Moguće je jedino, da je za turske vladavine gornji dio glavnoga stećka i odvojen od glavne osnovne ploče i prevaljen, sa namjerom i mišljenjem, da će se odmah ispod sarkofaga nešto naći i tako je ostao na mjestu prevaljen, jer toliki masiv nije bilo lako natrag povratiti i uz najbolju volju. U proljeće godine 1916 za vrijeme Svjetskog rata, kad je nad fabrikom u Tesliću bila postavljena vojna uprava, poduzeo je vojni komandant kapetan Bauer da ispita te grobove. Njegovoj zapovjedi nije se smio niko protiviti. Rano u jutro, kako priča jedan očevidac, došao je spomenuti kapetan u društvu sa nekoliko tvorničkih činovnika, te je sa svojim tvorničkim radnicima (jer su se domaći ustručavali raditi na tom mjestu) započeo otkopavanje jednog groba. Po pričanju tog očevica, posao nije bio lak. Preduzimači naime bili su u tom polsu laici, te su nepoznavajući pravog načina otvaranja takovih grobnica, započeli kod uzglavlja kopati u dubinu. To je išlo teško, jer im je smetao ugao masivne osnove (ploče). Nemajući sprava za podizanje, podmetnuše i upališe jednu minu, koja srećom nije imala velikog djelovanja, jer je od masivne ploče otkinula tek jedan komadić. Nakon dugog kopanja, tek oko tri sata poslije podne, dokopaše do groba (kostura), koji je, kako priča očevidac, bio zasvođen potočnim kamenicama. I sad se dogodi nešto što učvršćuje narodno vjerovanje:“I u taj čas“, priča jedan starac,“dok su oni prebirali zemlju i pregledavali kosti oko glave, iznenada se naoblači i udari strašan pljusak. Munja opali u jedan hrast u neposrednoj blizini grobova. Svi se razbježaše odnesavši nekoliko komadića haljinke, i dva tri prstenčića, a grob ostaviše otvoren. Sutradan poslaše radnike, da povrate zemlju u grob i da ga zatvore“. I zaista i danas se vidi, na mjestu gdje je kopano, da je to bilo neko laičko istraživanje i da je obavljeno u žurbi i ostavljeno u neredu.

Pošto me interesovalo, da li su ti predmeti svojevremeno predani u Narodni muzej u Sarajevu ili su možda za vrijeme rata poslani na stranu, jednom sam prilikom otišao u muzej i potražio te predmete. Predusretljivošću tamošnjih činovnika, našao sam u dvorani za srednjovjekovne starine te nađene predmete, pod imenom: Predmeti nađeni u Vrućici pod jednim kamenom. Tu se nalaze ove iskopine: jedan zlatan prsten, po izradi dubrovačkog porijekla. Na njemu se vide sa gornje strane izrađene dvije glave, muška i ženska, a sa donje strane dvije ruke sastavljene u znaku rukovanja (pozdravljanja). Jedan srebren prsten sa teško čitljivim natpisom, te jedan drugi zlatan prsten sa lijepom ornamentikom. Osim toga, tu se nalazi nekoliko komadića (krpica) skupocjenog brokata sa zlatnom žicom (potkom), ostacima odjeće. Napokon tu se nalazi i jedan komadić željeza i veliki ekser kovanac.

Pošto su ti, po svojoj izradi i obliku jedinstveni spomenici u našoj državi, sada u poremećenu položaju, pokušao sam da ih crtežem prikažem u rekonstruisanom položaju tj. onako kako su izgledali u početku svoga postojanja. Kako se na crtežu vidi, više ispravljenog sarkofaga podiže se obelisk ( za kojeg narod vjeruje da je grob), koji sa sarkofagom i drugim manjim grobovima, čini jednu cjelinu i prestavlja vrlo lijep i skupocjen spomenik.

Ivor: IZ USORSKOG KRAJA I OKOLINE“

PETAR M. BIGUNOVIĆ, 1937 godine

/by

ĆILIRIZATOR – BESPLATNA APLIKACIJA ZA PRESLOVLJAVANJE SAJTOVA NA ĆIRILIČNO PISMO

U srpskom jeziku latinica i ćirilica su ravnopravna pisma, ali u digitalnom svetu ćirilica ipak zaostaje i ćiriličnih sajtova i dalje ima malo.

Nišlija Jovan Turanjanin, programer i ljubitelj ćiriličnog pisma, došao je na ideju da to promeni na inovativan način.

Napravio je Ćirilizator – ekstenziju za veb pretraživače koja jednim klikom pretvara latinicu u ćirilicu na bilo kom sajtu.

Ovaj jednostavan program prepoznaje i najčešće strane reči ili slova kojih nema u srpskom jeziku, pa njih ostavlja u originalu.

Vlasnici sajtova koji imaju samo latiničnu verziju mogli bi da iskoriste Ćirilizator i da uz jednu liniju koda uključe preslovljavanje iz latinice u ćirilicu.

Jovan se nada da će uz pomoć njegovog programa više ljudi moći da uživa u ćiriličnom pismu na srpskom internetu.

Ćirilizator je dodatak za veb pregledače koja omogućava da jednim klikom uključite ili isključite preslovljavanje željenih sajtova sa latinice na ćirilicu. Kada je uključen za određeni sajt, sve stranice na tom sajtu biće automatski prebačene na ćirilicu tokom tekuće i svih narednih poseta. “Odmah po instaliranju, program je automatski uključen za neke od najpopularnijih domaćih novinskih sajtova i oglasnika”, navodi autor.

Jovan Turanjanin je  iz Niša. Na Elektronskom fakultetu diplomirao je kao inženjer elektrotehnike i računarstva za računarstvo i informatiku. Potom je stekao zvanje master inženjer elektrotehnike i računarstva za računarstvo i informatiku.

Ćirilizator je trenutno dostupan za korisnike sledećih browser-a: Google Chrome, Mozilla Firefox, Microsoft Edge, nezavisno od operativnog sistema. Njegovo korišćenje je potpuno besplatno.

Linkovi za instalaciju u zavisnosti od pregledača:

Kada instalirate dodatak, u gornjem desnom uglu pojaviće vam se ikonica za ekstenziju, gde možete uključiti Ćirilizator

/by

LEGENDA O RELIKVIJI SV. GOSPE OD KONDžILA I TRADICIJA STARA VIŠE OD 270 GODINA

Komušina je na glasu radi godišnjeg prošenja, koje se drži na Veliku Gospu, poznato pod imenom „Kondžila“ . Prilikom te crkvene svetkovine iskupi se u Komušini na hiljade hodočasnika i iz najudaljenijih krajeva, da prisustvuju procesiji i nošenju stare Bogorodične ikone iz komušanske crkve do mjesta Kondžila, gdje je podignuta mala zavjetna kapela. Prilikom te vjerske svetkovine sastane se u Komušini i veliki broj sveštenih lica, kao na kakvom kondžilu (saboru) te je to mjesto, po mišljenju naših stručnjaka, po tome, i prozvano „kondžila“.

Legenda o ikoni Majke Božje
O relikviji sv. Gospe od Kondžila, koja zaista pretstavlja umjetničko djelo, postoji u narodu ova legenda:
Prije sto i pedeset godina neki siromašak musliman iz obližnjeg sela M r k o t i ć a, nedaleko od T e š nj a, nađe u jednom ljeskovom grmu ikonu Majke Božje, odnese je kući i krijući od svojih ukućana ostavi je u hambar (žitnicu). I dogodi se čudo! Hambar ovoga siromaha od toga časa nikada nije omanjio. Okna uvijek puna pšenice i drugog žita, i kolikogod siromašak odvadi, toliko preko noći naraste. On je znao odkud mu to obilje, ali nikome nije svoje tajne povjeravao. Njegova znatiželjna žena stade ga svakim danom da pita, odkud su okna u ambaru uvijek puna. I ne mogavši jadni čovjek odoljeti ženinoj znatiželji, napošljetku kaže svoju tajnu ženi. A žena, ko žena! Poče se po selu da hvali, te od usta do usta, od sela do sela, čudo sv. Gospe stiže i do ušiju naših Komušanaca. Kako su bili od vajkada pobožni, dogovore se, da od muslimana u Mrkotiću otkupe svetu ikonu. Nešto radi javnosti, a i radi ponuđenog velikog otkupa u blagu, musliman pristade i dade ikonu iz ambara. Sa velikim slavljem i pripremama pođoše Komušanci iz Mrkotića, noseći ikonu sv. Gospe preko polja i brežuljaka, dok ne dođoše na mjesto današnje zavjetne kapele. Tu im ikona toliko otešča da je nisu mogli s mjesta maknuti, već od umora popadoše i zaspaše. U snu im se javi Sveta Gospa, te im reče da je dalje ne nose, već da joj na tom mjestu podignu kapelu. Kad se probudiše, odmah to odluče i kasnije učiniše.
Od to doba, i na taj način, po narodnom vjerovanju, posta zavjetna crkva Kondžila. Komušina je poluplaninsko selo. Narod je zdrav, jak i otporan, ali dosta temperamentan, te je i naziv mjesta u skladu sa tim njihovim osobinama.
Sa pravoslavnim u susjednim selima žive u osobitom prijateljstvu, kume se i posjećuju o božićnim praznicima i slavama, ali za čudo, još nije bilo slučaja da se između sebe žene.

Načinom života, odjećom i običajima ne razlikuju se mnogo od pravoslavnih komšija.
Odjeća im je živopisna, starinska. Za jednu razliku od pravoslavnih nose na vezenoj muškoj i ženskoj košulji znak „Srca Isusova“. To je oveće dugme, sa stanovitom ornamentikom, napravljeno od platna, te pričvršćeno ispod prsnog razreza. Na odjeći nose i druge vezove religioznog karaktera. To su, kao i kod pravoslavnih, vezeni krstaši i grane u raznim bojama i simbolima. Na žalost, i ova se starinska nošnja, u najnovije doba, dosta kvari, jer vunom vezene ornamente zamjenjuju vezom od staklenih bobaka. To su sićušne raznobojne šupljo staklene kuglice, koje kupuju po dućanima i nižu na konac, te od njih izrađuju vez u raznim ornamentima.

Osobito je živopisna nošnja komušanske djevojke. Na glavi nosi crvenu kapu, okićenu umjetnim cvijećem, vezom, novcem i bobicama. Momci osobito mnogo polažu na vezenu košulju i vezeni, iskićeni mali torbak. U grupama dolaze i odlaze na zborište, uz pratnju male tamburice.
Zemljoradnjom se bave dosta primitivno. U posljednje doba sve se više odaju tvorničkom radu i šumskim poslovima, a na štetu zemljoradnje, svoga glavnog zanimanja, za koje u tom lijepom i dosta plodnom kraju postoje svi dobri uslovi.

Samo središte sela nalazi se na lijevoj obali V e l i k e U s o r e, 1 km od željezničke stanice Slatina, na jednoj lijepoj uzvisini. Tu je župni dvor i stara katolička crkva, koja postoji još od godine 1743. t.j., od doba kad je travnička župa razdjeljena u sedam novih župa. U to doba bila je u Bosni i Hercegovini samo 31 župa, sa 61 sveštenikom franjevcem. Reon komušanske župe sezao je blizu B r o d a. Zidanih hramova bilo je vrlo malo: tri franjevačka manastira i dvije zidane crkve, od kojih je jedna ova u Komušini. Komušanska crkva jedna je od najstarijih, te se u njoj i danas nalaze matične knjige pisane ćirilicom, odnosno, bosančicom, kako je neki nazivaju. Crkva i župni dvor obnavljani su više puta, a 1930 godine potpuno su renovirani.
Izvor: “ IZ USORSKOG KRAJA I OKOLINE“

Petar M Bogunović 1937. godine

/by

DANIJELA ĐUKANOVIĆ: TESLIĆKI VEZ U PROŠLOSTI I NjEGOVA PRIMJENA U DANAŠNjEM VREMENU

Svi elementi odjeće, bilo seoske ili gradske, doživljavali su transformacije i mijenjali su se u zavisnosti od prirodnih uslova sa jedne strane i istorijsko-političkih procesa sa druge strane. Sve promjene u razvoju i formi tradicionalnog kostima od onog sa kraja XIX vijeka i do 50-ih godina XX vijeka možemo pratiti u samoj transformaciji košulje.

“Podsticaj promenama daju velika, kompleksna politička događanja i istorijska kretanja. U toku seoba i mešanja stanovništva od presudnog je značaja za održavanje i preovladavanja nošnje starosjedilaca ili doseljenika to čija je kultura jača. Istraživanja su utvrdila da okupacijom Bosne i Hercegovine od Austrougara 1878. godine dolazi do velikih promena koje se ogledaju u naglom gubitku dinarskih odlika odevnog obrasca. Dominantnu ulogu imaće panonski i orijentalni element, bilo u kroju ili detaljima. Pojedini elementi nošnje orijentalnog-gradskog porekla prodiru u sela u vreme njihovog oslobođenja od turske vlasti i prodora elemenata zapadne kulture.”[1]

Narodna nošnja u teslićkom kraju pripada posavskom tipu narodnih nošnji, odnosno nošnji Brđana. Naziv “Brđaci” karakterističan je i za Srbe i za Hrvate koji žive oko Teslića i Doboja (sela: Makljenovac, Alibegovci, Sivša, Ularice, Putnikovo Brdo, Vila, Komušina, Bardaci, Barići, sve do ogranaka planine Borje jugozapadno od Teslića). Srpsko stanovništvo naseljava zapadni dio ovih krajeva uz rijeku Ukrinu. Postoje i miješana sela tako da se ne može povući stroga granica između srpskih i hrvatskih sela.[2]

Nošnja “Brđaka” djeluje dosta skromnije od nošnje ravne Posavine. Na njoj nema puno veza, a i sami dijelovi, naročito košulje i marame koje se u ovom kraju zovu “krpe” mnogo su skromnije i manjih su dimenzija od posavskih. Stariji tip nošnje ovog tipa izgubio se početkom XX vijeka, pogotovo vezene marame, opanci i šarene čarape, dok se ostali dijelovi nošnje nose uz noviji tip koga stanovnici teslićkog kraja pamte, a to je tip nošnje od 40-ih godina XX vijeka. Noviji tip nošnje je narodna nošnja koju teslićani danas prepoznaju kao dio svog nacionalnog i kulturnog identiteta. Materijal, kroj i vez te nošnje danas predstavljaju izrađujući replike narodnih nošnji i izuvačanjem tehnika veza teslićkog kraja u vremenu u kojem oni danas žive.

Stariji tip nošnje teslićkog kraja, odnosno nošnja koja je izrađivana krajem XIX vijeka danas se na terenu ne uočava, i kao takva nepoznata je većini stanovništva teslićkog kraja kao dio njihovog kulturnog identiteta. U Muzeju Republike Srpske čuvaju se dva primjerka ženskih košulja iz teslićkog kraja koje su izrađene krajem XIX vijeka, a otkupljene u Muzej 30-ih godina XX vijeka. Jedna od njih je od domaćeg lanenog platna krojena, vunom domaćom i pamukom vezena, nisprsnica pamučnim koncem vezena. Kolijer je od kupovnog platna. Rukavi su pri dnu vezeni vunom smeđe, plave i zelene boje u ornamentu grančica. Ispred ovog ornamenta je plavi vuneni prutak u cik-cak vezu od bijelog pamuka, smeđi vuneni prutak i na ivici rukava bijela lanena kerica. Košulja je otkupljena od Dušanić Mileve 1937. godine iz sela Pribinić. Druga ženska košulja otkupljena je u Muzeju 1932. godine od gospodina S. Krstića iz sela Pribinić. Izrađena je od lanenog platna. Na rukavima košulje preovladava motiv grančice u tamnoplavoj, tamnocrvenoj i smeđoj boji. Uz grančicu se uočava i motiv cvijeta.

Replike narodnih nošnji i po koji original koji se danas čuva unutar određenih udruženja koja djeluju i rade u teslićkom kraju izrađivane su po uzoru na noviji tip narodne nošnje koja je bila poznata od 40-ih godina XX vijeka dok nije nestala u potpunosti. Ženska narodna nošnja sastoji se od: lanene ili pamučne košulje, tkanice, tkane male pregače, jeleka i marame. Vez na košulji je predstavljen u horizontalnoj liniji po skuptima, na “jačici”oko vrata i po porubu rukava rijetko.

Nošnja starijih žena, mlađih žena i djevojaka nema velike razlike, samo je kod mlađih bogatije ukrašena vezom i svjetlijih je boja. Pomiješani lan i pamuk se takođe tkaju i košulja dobija ime prema reljefnim šarama izvedenim u tkanju: “prejna košulja”, “strikulja”. Za košulje od čistog pamuka ima isto više naziva: pamučna šarulja, strikulja, uzvodna, kutmijača ( sa šarama “na kutije”), posemača ( na uzdužne pruge, zvane strike). Pri dnu košulje je vez “križar” ili krstić u vidu pruga oko cijele košulje ili pak nešto krupnija vrpca zvana “mostrica”. Po dnu košulje je našivena čipka, rukom rađena.[3]

Od motiva novijeg tipa narodne nošnje koji je prisutan na replikama koje se čuvaju u Udruženjima koja rade teslićki vez karakterističan je motiv zelene grančice sa cvjetićima u plavoj, crvenoj, zelenoj, ljubičastoj i smeđoj boji. Ovaj motiv dominira na košuljama u ženskoj nošnji teslićkog kraja. Motiv grančice prisutan je i na “kolijeru” odnosno “jačici” košulja. Motivi su izrađeni u krstačkoj tehnici veza. U starijem tipu nošnji na košuljama je bila primjetna “kita” ili “ruža” pri dnu razreza košulje. U novijem tipu nošnji “ruža” pri dnu razreza košulje nije prisutna. Oko vrata ženskih košulja najčešće je vez sa već navedenim motivom grančice. Ovaj motiv je prisutan i po rubu košulje, dok je pri dnu košulje našivena čipka. U novijem tipu nošnje platno je šivano na mašini. Pored lana koristilo se i kupovno platno. Preko košulje nošen je dugi zubun od crnog valjanog sukna. Oko pasa je uska tkanica tamnijih boja. U pravoslavnoj nošnji teslićkog kraja pregače su manjih dimenzija sa geometrijskom ornamentikom, dok su u katoličkoj nošnji uzdužnih vertikalnih pruga na kocke. Na glavi su žene nosile obične četvrtaste marame sa dugim resama po ivici. Marama se obično vezala pozadi ispod onog kraja koji visi.

Muška nošnja je jako rano nestala iz upotrebe. Košulja je izrađivana od običnog konopljinog, lanenog ili miješanog platna tkana u “dvije niti” tkz. “melez”. Nabrana je u sitnim naborima. Košulja je duga do koljena. Po skutima košulje uglavnom je predstavljen vez u obliku motiva cvijeta sa četiri latice u plavoj, zelenoj i smeđoj boji. Vez je rađen u krstačkoj tehnici veza. Rukavi su široki ili sa manžetnom. Gaće su od istog platna kao i košulja. Imaju mali tur i duge uske nogavice, po dnu okerane. Ljeti se obično nosi samo košulja i gaće. Košulja uvijek ide preko gaća. I muškarci kao žene nose prsluk od crnog valjanog sukna.

Naprijed navedeni vez i motivi koji preovladavaju na vezu su dio kulturnog identiteta stanovništva teslićkog kraja od 40-ih godina XX vijeka do danas, i kao takav treba da bude prepoznat, sačuvan, zaštićen, primjenjiv i predstavljen kao dio nematerijalnog kulturnog nasljeća ove lokalne zajednice. Udruženja čija je primarna djelatnost baštinjenje tradicionalnih vrijednosti teslićkog kraja trebalo bi da svakodnevno u okviru svojih djelatnosti prenose znanje, vještine i umijeće u izradi veza teslićkog kraja. Očuvanje nematerijalnog nasljeća, u ovom slučaju veza, manifestuje se u razvijanju svijesti kod mlađih generacija o značaju očuvanja i zaštite prije svega nematerijalnog nasljeđa svoje lokalne zajednice, a onda u edukovanju o značaju nematerijalnog kulturnog nasljeđa na globalnom planu. Da bi se očuvalo i zaštitilo nematerijalno nasljeće, u ovom slučaju vez, neophodno je da žene vezilje koje praktično prenose znanja to rade na najvjerodostojniji način i da u izradi veza primjenjuju autentične motive, tehnike veza i boje koje su dio kulturnog identita njihovog kraja, bez primjesa i dodavanja elemenata koji nisu bili dio nasljeđa zajednice kojoj oni pripadaju. Primjenjivanje ovih principa u zaštiti i prenosu znanja omogućilo bi stanovištvu teslićkog kraja da njegovo kulturno nasljeće bude prepoznato na lokalnom i regionalnom planu. Organizovanje radionica veza, predstavljanje radova vezilja na izložbama, edukacija vezilja od strane stručnih lica, prezentovanje veza u vidu suvenira Opštine Teslić samo su neki od načina kako nematerijalno nasljeće može biti prepoznato kao dio identiteta jedne zajednice, kao takvo stvorilo bi mogućnost uspostavljanja njegove samoodrživosti.

Danijela Đukanović

muzejski savjetnik, etnolog

[1] Mirjana Menković: Zubun, Kolekcija Etnografskog muzeja u Beogradu iz XIX i prve polovine XX vijeka, Etnografski muzej u Beogradu, 2009, str 63.

[2] Zorislava Čulić: Narodna nošnja u Posavini, II, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, sveska XII, Sarajevo, 1957, str. 7.

[3] Isto, str. 7

/by