Komušina je na glasu radi godišnjeg prošenja, koje se drži na Veliku Gospu, poznato pod imenom „Kondžila“ . Prilikom te crkvene svetkovine iskupi se u Komušini na hiljade hodočasnika i iz najudaljenijih krajeva, da prisustvuju procesiji i nošenju stare Bogorodične ikone iz komušanske crkve do mjesta Kondžila, gdje je podignuta mala zavjetna kapela. Prilikom te vjerske svetkovine sastane se u Komušini i veliki broj sveštenih lica, kao na kakvom kondžilu (saboru) te je to mjesto, po mišljenju naših stručnjaka, po tome, i prozvano „kondžila“.
Legenda o ikoni Majke Božje
O relikviji sv. Gospe od Kondžila, koja zaista pretstavlja umjetničko djelo, postoji u narodu ova legenda:
Prije sto i pedeset godina neki siromašak musliman iz obližnjeg sela M r k o t i ć a, nedaleko od T e š nj a, nađe u jednom ljeskovom grmu ikonu Majke Božje, odnese je kući i krijući od svojih ukućana ostavi je u hambar (žitnicu). I dogodi se čudo! Hambar ovoga siromaha od toga časa nikada nije omanjio. Okna uvijek puna pšenice i drugog žita, i kolikogod siromašak odvadi, toliko preko noći naraste. On je znao odkud mu to obilje, ali nikome nije svoje tajne povjeravao. Njegova znatiželjna žena stade ga svakim danom da pita, odkud su okna u ambaru uvijek puna. I ne mogavši jadni čovjek odoljeti ženinoj znatiželji, napošljetku kaže svoju tajnu ženi. A žena, ko žena! Poče se po selu da hvali, te od usta do usta, od sela do sela, čudo sv. Gospe stiže i do ušiju naših Komušanaca. Kako su bili od vajkada pobožni, dogovore se, da od muslimana u Mrkotiću otkupe svetu ikonu. Nešto radi javnosti, a i radi ponuđenog velikog otkupa u blagu, musliman pristade i dade ikonu iz ambara. Sa velikim slavljem i pripremama pođoše Komušanci iz Mrkotića, noseći ikonu sv. Gospe preko polja i brežuljaka, dok ne dođoše na mjesto današnje zavjetne kapele. Tu im ikona toliko otešča da je nisu mogli s mjesta maknuti, već od umora popadoše i zaspaše. U snu im se javi Sveta Gospa, te im reče da je dalje ne nose, već da joj na tom mjestu podignu kapelu. Kad se probudiše, odmah to odluče i kasnije učiniše.
Od to doba, i na taj način, po narodnom vjerovanju, posta zavjetna crkva Kondžila. Komušina je poluplaninsko selo. Narod je zdrav, jak i otporan, ali dosta temperamentan, te je i naziv mjesta u skladu sa tim njihovim osobinama.
Sa pravoslavnim u susjednim selima žive u osobitom prijateljstvu, kume se i posjećuju o božićnim praznicima i slavama, ali za čudo, još nije bilo slučaja da se između sebe žene.
Načinom života, odjećom i običajima ne razlikuju se mnogo od pravoslavnih komšija.
Odjeća im je živopisna, starinska. Za jednu razliku od pravoslavnih nose na vezenoj muškoj i ženskoj košulji znak „Srca Isusova“. To je oveće dugme, sa stanovitom ornamentikom, napravljeno od platna, te pričvršćeno ispod prsnog razreza. Na odjeći nose i druge vezove religioznog karaktera. To su, kao i kod pravoslavnih, vezeni krstaši i grane u raznim bojama i simbolima. Na žalost, i ova se starinska nošnja, u najnovije doba, dosta kvari, jer vunom vezene ornamente zamjenjuju vezom od staklenih bobaka. To su sićušne raznobojne šupljo staklene kuglice, koje kupuju po dućanima i nižu na konac, te od njih izrađuju vez u raznim ornamentima.
Osobito je živopisna nošnja komušanske djevojke. Na glavi nosi crvenu kapu, okićenu umjetnim cvijećem, vezom, novcem i bobicama. Momci osobito mnogo polažu na vezenu košulju i vezeni, iskićeni mali torbak. U grupama dolaze i odlaze na zborište, uz pratnju male tamburice.
Zemljoradnjom se bave dosta primitivno. U posljednje doba sve se više odaju tvorničkom radu i šumskim poslovima, a na štetu zemljoradnje, svoga glavnog zanimanja, za koje u tom lijepom i dosta plodnom kraju postoje svi dobri uslovi.
Samo središte sela nalazi se na lijevoj obali V e l i k e U s o r e, 1 km od željezničke stanice Slatina, na jednoj lijepoj uzvisini. Tu je župni dvor i stara katolička crkva, koja postoji još od godine 1743. t.j., od doba kad je travnička župa razdjeljena u sedam novih župa. U to doba bila je u Bosni i Hercegovini samo 31 župa, sa 61 sveštenikom franjevcem. Reon komušanske župe sezao je blizu B r o d a. Zidanih hramova bilo je vrlo malo: tri franjevačka manastira i dvije zidane crkve, od kojih je jedna ova u Komušini. Komušanska crkva jedna je od najstarijih, te se u njoj i danas nalaze matične knjige pisane ćirilicom, odnosno, bosančicom, kako je neki nazivaju. Crkva i župni dvor obnavljani su više puta, a 1930 godine potpuno su renovirani.
Izvor: “ IZ USORSKOG KRAJA I OKOLINE“
Petar M Bogunović 1937. godine
