Ugledni banjalučki profesor Srpskog jezika i književnosti, teoretičar kulture, esejista te glavni urednik književnog časopisa “Srpski pregled” nedavno je objavio knjigu “Čitanje postupaka”, zbornik književnih kritika i kritičkih ogleda u kojima se u posljednje dvije decenije bavio domaćom književnom i kulturnom scenom. Zaboravljamo ono što su znali naši nepismeni preci kada su obnavljali svoju državu. Tu spoznaju, koju mi uporno ignorišemo, odriješito je formulisao Dositej Obradović, koji je rekao: srpsko pitanje je kulturno pitanje-kaže Duško Pevulja.
Duško Peulja o svojim djelima i svojim kritičkim razmišljanjima je 11. novebra govorio i pred teslićkom publikom kao gost Narodne biblioteke „Danilo Kiš“.
Nedavno je banjalučki portal Srpska info objavio opširan itervju sa ovim književnikom gdje je pojasnio svoje kritičke stavove o odnosu prema kulturi.
„Kritički govorim o prilikama u kulturi u Republici Srpskoj i uopšte o statusu kulturnih sadržaja u svijesti onih koji oblikuju kulturnu i javnu svijest. O tome čovjek, ako ozbiljno pristupa onome čime se profesionalno bavi, mora govoriti isključivo kritički, jer pozitivnih primjera ima tek sporadično.
Mi u Republici Srpskoj, kojima su puna usta priče o stvaranju države, zaboravljamo ono što su znali naši nepismeni preci kada su obnavljali svoju državu, podnoseći za te napore velike žrtve, spoznaju, koju mi uporno ignorišemo, odrešito je formulisao Dositej Obradović, koji je rekao: srpsko pitanje je kulturno pitanje! Dovoljno je za orijentire u ovakvim vremenima, prelomnim i prekretničkim, uzeti samo ono što su o stvaranju države i njenom utemeljenju govorili naši istaknuti intelektualci i pisci. U knjizi, a često i u svojim javnim nastupima, citiram čuvene Dučićeve riječi: “Gde se štedi na kulturi, društvo počiva na laži a država na nesigurnosti. Nikad ni jedan narod nije propao trošeći na svoju kulturu pre nego na sve drugo”. Evo Vam u ovim riječima sažeto da sažetije ne može, izloženog nacionalnog pitanja. Ali, do koga to danas dopire u Republici Srpskoj. Mi smo društvo koje je porazilo sve temeljne vrijednosti koje smo kao narod nekada imali, bez koje postojanje postaje puko statiranje. Sve je na prodaju: politički stavovi i uvjerenja, javno izgovorena riječ, osnovni moralni principi, vjera i nacionalnost. I sve to zarad mrvice vlasti i koristi, koja se uglavnom ne mjeri mrvicama, koja iz toga proizilazi. To je za mene zastrašujuće. Potiru se razlike, neistomišljenici se proglašavaju za protivnike ili neprijatelje, dok se ta ubistvena unisonost u javnom diskursu naziva jedinstvo. Skerlić je davno upozoravao: tamo gdje svi isto misle, niko ništa ne misli!I opet je pjesnička riječ ubjedljivija od bilo čega što u ovom trenutku možemo smisliti pvodom ovog oporog inventarisanja. Milan Nenadić u pjesničkom ciklusu “Strašni sud” na jednom mjestu kaže: „Ludilo nema kapije/Šta će ludilu straže./Ovde se svaki zakon razbije/Da blista ludak neporažen:/Odozdo gleda Niko,/Odozgo bulji Svejedno/ – Jedno, pa jedno.”
I što je možda najopasnije sve se podvodi pod lažni patriotizam, čime se obesmišljava to plemenito osjećanje koje obremenjuje svakog pojedinca. Slobodan Jovanović je pisao u svom testamentarnom tekstu “Jedan prilog za proučavanje nacionalnog karaktera” da nacionalizam sam po sebi ne predstavlja nikakvu vrijednost, već mu vrijednost pribavljaju sadržaji koje mu prislužujemo. Mjera našeg patriotizma danas, odnosno njegovog naopakog poimanja i zloupotrebe, koja vrhuni u podjeli na patriote i izdajnike, već je magistralno opisana u Domanovićevoj „Stradiji”. Jedan od junaka ove čudesne, i kod Srba na žalost uvijek aktuelne pripovijetke, kaže: „Život su naši stari žrtvovali za ovu zemlju, a mi se još predomišljamo da li za nju samo čast svoju da žrtvujemo!“
